Školska lektira već je dugo u krizi, samo se ta kriza iz godine u godinu penje na sve viši stupanj. Počelo je time da su djeca izbjegavala čitanje prašnjavih i dosadnih klasika i prepisivala jedna od drugih. Internet je donio lijenčinama spas u obliku već gotovih sažetaka koje je trebalo samo prepisati u bilježnicu. Djecu se stoga pokušalo privući čitanju tako da se u lektiru ubace suvremeni autori čije bi teme bile djeci bliže, a jezik razumljiviji. No onda su izbili ideološki i moralni prijepori pa se pokušalo lektiru očistiti od nepoćudnog političkog ili ćudorednog sadržaja. Rezultat je totalni kolaps koncepta u kojem će prosvjetne vlasti tjerati mlade da čitaju.
Problem čitanja nije od jučer. Kada je Ljudevit Gaj prije dva stoljeća pokrenuo prve hrvatske novine, razočarano je otkrio da za njih nije bilo više od 500-600 čitatelja, što je njegov život pretvorilo u dugi bankrot. Kada su preporoditelji tiskali svoje knjige, razočarano su otkrili da je jedini rezultat toga da im je stan ispunjen neprodanom nakladom, kako je gorko primijetio Ljudevit Farkaš Vukotinović. Prije stotinu godina u Zagrebu su se hrvatske i njemačke novine prodavale u istoj nakladi iako Nijemaca nije bilo više od 5 posto. I tako slabo pismena Hrvatska ujedinila se potom s krajevima istočno od Une i južno od Save i Dunava gdje je nepismenost uglavnom bila stopostotna. Naglo poratno opismenjavanje dalo je silan zamah književnosti i kulturi, no iz današnje perspektive shvaćamo da je mnogo toga bila obična socijalistička lakirovka jer kako inače shvatiti nagli pad u divljaštvo i barbarstvo 90-ih.
Na sve te nesolidne temelje nadovezala se epohalna civilizacijska promjena. Prije čitavog stoljeća izumljen je radio, prvi medij za nepismene. Njemu su se poslije pridružili film i televizija pa je čitanje sve manje bilo izvor zabave i informiranja. Manijom smartfona zadnjeg desetljeća samo je dovršen stoljetni proces: napuštanje civilizacije utemeljene na pisanoj riječi i uspostavljanje kulture zvuka. Umjesto kroz oko, svijet u umove i srca ulazi preko uha. Mladi ljudi sa slušalicama na ušima očigledno su izolirani od svijeta – zato nisu neobične ni nesreće, i kod nas i u svijetu, gdje ginu pod kotačima automobila i vlakova. Oko danas uglavnom služi za primanje slika – od videospotova i filmića s YouTubea do televizijskih serija i memea s društvenih mreža. Naravno, internet nije postao posve nepismen, još uvijek postoje slova na njemu, ali uglavnom se radi o sasvim kratkim tekstovima: lažnim aforizmima, duhovitim parafrazama, dosjetkama i komentarima.
Twitter je ograničio tekstualne poruke na 280 slovnih mjesta i to sada postaje zlatni standard novoga doba. Dok scrolamo po svojem smartfonu, klize nam objave jedna za drugom: male slatke životinjice izmjenjuju se s udarnim naslovima, slike prijatelja u kafiću isprekidane su plaćenim oglasima, kulinarski recepti s vijestima, besmislica s glupošću, istina s laži. U tom vrtlogu ne stigne se pročitati više od najnužnijega, već nova objava čeka da bude otvorena, i tako u beskraj, od buđenja do spavanja, a nekad i tijekom noćnog odmora. Mobiteli se provjeravaju svakih pet minuta, zbog njih se prekidaju razgovori i obroci. Kako u takvoj mahnitoj nekoncentriranosti uzeti knjigu od tri stotine stranica i u nju se udubiti? Čitanje je postalo ubitačno dosadno jer knjiga ne ispušta nikakve zanimljive zvukove koji nas upozoravaju da nam je stigla poruka, sa stranica ne iskaču nikakvi prozori, ništa se ne miče između redaka. Više ima dokaza da izlazimo iz epohe čitanja nego za globalno zatopljenje. Novine i časopisi propadaju, a tiraže preživjelih postaju mikroskopske; knjiga se u Hrvatskoj tiska sve manje, knjižare su rjeđe od bijele vrane; tipfeleri u naslovima najčitanijih portala normalna su stvar; pravopisne, gramatičke, stilske, kompozicijske i faktografske pogreške u novinarskim tekstovima postaju pravilo, a ne iznimka. Logično je da novinari gube spisateljske kompetencije jer su prije toga izgubili čitateljske – međutim, izgubila ih je i njihova publika pa to smeta sve manje starih zakerala. Ljudi koji čitaju imaju bogat vokabular, posjeduju široko znanje i znaju raznoliko oblikovati svije rečenice i tekstove, a sve su to znanja i umijeća koja se gube, na isti način na koji su ljudi u gradovima zaboravili vještine svojih seoskih predaka, vezanja čvorova, sadnje biljaka i uzgoja životinja.
Znanstvena je činjenica da čitaju ona djeca koja su odrasla u kućama gdje ima knjiga, a također i da čitatelji imaju bolje školske i fakultetske rezultate od nečitatelja. Ljudi koji ne čitaju nemaju pristup velikim količinama znanja pohranjenima u knjigama – oni ne znaju za društvene i filozofske teorije koje objašnjavaju svijet, nemaju pristup znanstvenim teorijama i podacima. Ljudi koji ne čitaju smatraju da su knjige glupe, pisci nevažni, a kultura dosadna, no rezultat je da dosadni, nevažni i glupi postaju oni sami. Ali stvar je in! Pogledajte bilo koji prilog o uređivanju stanova – ni u jednom supermodernom interijeru, što vrišti na nas iz rubrika o dizajnu, nećete naći ni najmanju policu s knjigama.
Popis lektire tek je popis lijepih želja. Situacija s čitanjem kod nas podsjeća na demografiju – izumiranje čitatelja moglo bi se možda usporiti sveobuhvatnim i skupim mjerama, ali one će zacijelo izostati. Zlatno doba naše pisane kulture prošlo je. Naklade tiskovina vratile su se na one iz doba Ljudevita Gaja; suvremeni pisci osobno poznaju sve svoje čitatelje, kao i u doba preporoda; ono malo čitatelja poznaje dovoljno dobro strane jezike da ne ovisi o tanušnom i sve tanjem domaćem izdavaštvu, baš kao i u doba biskupa Strossmayera. Naraštaj koji ponosno kaže „ja to neću čitati jer to ne razumijem“ ne može razumjeti što je sve izgubio.
naglo opismenjavanje se dogodilo u vremenskome rasponu od 1900 pa do 1948., 1900 godine je postotak nepismenosti iznosio 58,5% da bi 1910 pao na 48,8% a pred sam početak drugoga rata je pala na cca 22%:ovo je prema izračunu prof.vladimiraa stipetića,i sad nije jasno kako autor koji piše o nepismenosti i nečitanju tako lakonski preskače meritorne podatke i baca se u paušalni komunistički trans kao sve je opismenjeno nakon rata,druga stvar koja nije jasna je kvalifikacija da smo devedesetih pali u barbarstvi i divljaštvo dočim smo u komunističkom režimu,koji nije prihvaćao i poštivao institute osnovnih ljudskih i građanskih prava e u tom periodu smo kao eto bili nebarbari i divljaci,ozbiljne novine odmah bi liku otkazale suradnju i uputile ga na zakašnjelo opismenjavanje