Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 184
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
danko plevnik

Čitanje je vitalni znak antifašizma i pokret otpora protiv svakog totalitarizma

28.07.2015., Karlovac - Dr. Danko Plevnik, publicist, novinar, knjizevni kriticar, esejist, geopolitolog i politicki analiticar.  Photo: Kristina Stedul Fabac/PIXSELL
Foto: Kristina Štedul Fabac/PIXSELL
12.08.2015.
u 20:30

Zašto knjiga i dalje izaziva strah, zašto je inkvizicija od 1559. do 1948. zabranila 4000 naslova, traje li i dalje librocid

Još je 1978. prvi upotrijebio pojam legologije. Danas je znanost o čitanju udomaćena u svijetu, a kod nas još uvijek nema adekvatan status. Da bi se to promijenilo, početkom rujna bit će održan veliki znanstveni skup "Rana pismenost i poteškoće u čitanju", pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture, a u povodu Međunarodnog dana pismenosti.

Što se promijenilo kod nas otkako ste utemeljili legologiju?

Pojam legologija (od latinskog legere što znači čitati) upotrijebio sam u okviru koncepta osnivanje ISAL-a, tj. Instituta za studij i analitiku legologije definirajući legologiju kao "nauku i tehniku čitanja". ISAL je bio zamišljen vrlo ambiciozno: horizontalno kroz obrazovanje budućih legologa i vertikalno kao kontaktna točka za povezivanje s organizacijama i institucijama kao što su UNESCO. Legologija je danas kao pojam prihvaćena i u nas i u regiji kao potreba za multidisciplinarnim razumijevanjem procesa čitanja. Prije dvadeset godina osnovali smo Hrvatsko čitateljsko društvo (HČD) i objavili 50 brojeva njegova časopisa Hrčak. HČD je 2001. dobio Nagradu IRA-e za inovativnu promociju čitanja u Europi za znanstveni projekt dr. sc. Arpada Baratha i mr. sc. Ljiljane Sabljak "Biblioterapija u liječenju trauma kod djece i mladih: hrvatsko iskustvo, 1991.- 1999." Svjetski uspjeh HČD je postigao 2005. organizirajući u Zagrebu 14. europsku konferenciju o čitanju. Legologiju smo "izvezli" i u BiH gdje sam zajedno s Nedžadom Ibrišimovićem 2011. osnovao Legološko udruženje koji danas vodi njegov sin Oro.

U knjizi "Tolle lege" podsjećate da je Aristotel dobio titulu čitalac. Može li tu titulu i kako zaslužiti netko danas?

Stari je vijek bio oralna civilizacija. Pitagora i Sokrat su govorili, a ne pisali, Isus je pisao po pijesku, Platon se posvetio pisanju tek kada je otvorio Akademiju, gdje su nastavnici i studenti raspravljali o napisanim radovima, u čemu se čitanjem isticao Aristotel pa je dobio taj naziv. Danas se u mnogim knjižnicama svijeta proglašuju najboljim čitaocima oni koji su u kraćem vremenu pročitali više knjiga. Postoje i natjecanja u brzini čitanja predložene knjigu. Međutim, kada se takve čitaoce kasnije testira, ispada da od tog čitanja nisu mnogo profitirali jer su površno shvatili sadržaj i nedovoljno ga zapamtili pa takvo brzo čitanje nalikuje na ubrzano gledanje filma na DVD-u pri čemu izostaje užitak sižea. Digitalna knjiga onemogućuje takva lažiranja čitanja pa je Amazon, koji je vlasnik svojih digitalnih knjiga i nakon što ih kupite, odlučio da će piscima isplaćivati autorske honorare samo ako ih budu čitali pravi čitaoci, što znači ako se knjige budu čitale od početka do kraja. Naime, e-knjiga omogućuje uvid u broj stvarno pročitanih stranica. To se kosi s navikama suvremenih digitalnih čitalaca da preskaču stranice.

Zašto onda čitati knjige i biti čitalac nije isto?

Jedan od libertarijanskih poklika u studentskoj pobuni u Parizu 1968. bio je da "treba osloboditi riječi iz knjiga". Nije li to napokon učinio internet? On je ukinuo potrebu za linearnim čitanjem i olakšao potragu za ključnim riječima. Ako se fonetski poigramo riječima, ime jednog od njegovog utemeljitelja Cerfa, osnivača Internetskog društva 1992., označuje glavnu internetsku aktivnost, a to je surfanje, neovisno traže li se neke riječi na laptopu, tabletu ili, radi što veće brzine, na mobitelu. Jasno je da se na svemu može zadržati vrlo kratko, u čemu se i sastoji uspjeh Twittera na kojem se dnevno šalje stotine milijuna tvitova. Homo sapiens više nije u stanju nadzirati tu geometrijsku progresiju hiperteksta pa će ga u doba posthumanizma zamijeniti robo sapiens, kiborg-čitalac, projektiran na umjetnoj inteligenciji, koji će još brže moći obraditi i izvući poantu neke elektroničke knjige. Zbog toga u budućnosti možemo očekivati kiborgizaciju čitanja, pa će uz hardver i softver veću ulogu dobivati i wetware – ljudski um kao računalni element, uvijek brži od ljudskih ruku i tipkanja. Osnivač Facebooka Mark Zuckerberg nedavno je kazao da bi Facebook u budućnosti mogao uvesti "telepatski prostor" pa "ćemo biti u mogućnosti jedan drugome izravno slati pune i bogate misli s pomoću tehnologije." Tehnologija nudi brzinu pretraživanja, a čitanje užitak empatije. Borba između kontinuiranog i diskontinuiranog diskursa nije završila! Djeca od tri godine traže od roditelja da im bajke čitaju s tableta, ali bajke ostaju bajke. Biti čitalac znači biti uskrisitelj piščeva djela, koautor njegova potencijalnog značenja i umjetničke ljepote. Čitamo i radi ontološke higijene, a ne samo kao korisnici brojnih aplikacija na gadgetima zato što se njima znamo služiti. Jednu knjigu može stoljećima čitati ista obitelj dok novi kompjutori nisu u stanju čitati diskete i stare wordove. Suvremena tehnologija služi vlastitom razvoju, a ne čitaocu.

Kad ste spomenuli inkunabule, znamo li danas dovoljno o Aleksandru Stipčeviću?

Znamo svi mi kojima je profesor Stipčević predavao na dodiplomskom ili poslijediplomskom studiju. Svojom ozbiljnošću elaboracije i širinom opusa, on je naš bez sumnje najveći bibliolog i povjesničar knjige i knjižnica. Uživao sam kada nas je opčarane svojim glasom i znanjem imaginarno vodio u Tell el-Amarnu ili zainteresirao za Kamen iz Rosette na kojem se prvi put na jednom mjestu nalaze grčko, egipatsko i demotsko pismo, a čiju smanjenu repliku držim na ulazu u stan. Inkunabule su prve knjige tiskane metalnim pokretnim slovima od Gutenbergova izuma 1455. do 1501. što je svijetu knjige davalo eurocentričan ponos. Međutim, profesor Stipčević je kao znanstvenik iznimnog kredibiliteta ustanovio da je takav tisak izumljen mnogo prije toga u Južnoj Koreji 1234. Struka ga neće zaboraviti, kao što nismo zaboravili ni Zvonimira Kulundžića i njegovu kapitalnu Knjigu o knjizi, ali, je li realno tražiti od prosječnih čitalaca da budu i legolozi, kao što se ni od surfera ne očekuje da budu programeri. Prošlo je građansko doba u kojem se pismenim smatrao onaj tko o svemu sve osobno i neposredno zna. Danas je znanje nadohvat ruke, ali je problem što iza njega ne dolazi ni iskustvo ni mudrost. Napisati tvit ili roman, ogromna je radna, kreativna i spoznajna razlika. Digitalni um utječe na nas kao vrstu pa iz vida gubimo vječne vrijednosti književnosti koja se mladima, naviknutim na lutanje po internetu, čini spora i potpuno izvan dromološkog, brzinskog duha vremena.

U knjizi govorite i o "efektu Oprah Winfrey".

Oprah sam posvetio poglavlje jer ga svojim rezultatima na motiviranju čitalaca nesumnjivo zaslužuje. Sama je naučila čitati s tri godine, a člansku iskaznicu knjižnice doživjela je kao stjecanje državljanstva. Ona je fenomen književnih klubova kojih je i njenom zaslugom u SAD-u 1998. bilo gotovo pola milijuna! Svoj Oprah's Book Club otvorila je 1996. i svakoga mjeseca pred milijunskim televizijskim auditorijem predstavila novi roman i u tom tempu izdržala do 2000. godine. Naravno da se tim njezinim masmedijskim izborom povećavao ugled i tiraža autora. Zbog toga je i u SAD-u kao globalnom selu došlo do provincijalne zavisti i prigovora da protežira jedne a podcjenjuje druge pisce, pa je na koncu taj klub preselila s televizije na internet.

Treba li onda i Hrvatskoj Oprah i tko bi to bio?

Na HRT-u imamo izvrsne emisije posvećene informiranju i populariziranju novih izdanja. One imaju utjecaj, ali, s obzirom na vrijeme emitiranja, uglavnom na specijaliziranu knjišku publiku, a ne na široke mase kako je to bio slučaj sa showom Oprah Winfery. Bill Clinton je kao predsjednik SAD-a organizirao svoj posao tako da je svakoga dana planski unutar radnog vremena posvetio čitanju knjiga dva sata. O čemu je god raspravljao, prethodno je pročitao knjigu. Nekad taj izbor nije bio u potpunosti pogođen kao na primjer s knjigom Balkanski duhovi Roberta Kaplana, ali je svojim izborom budio interes za djelom i autorom u velikom opsegu. Kod nas političarima ne pada na pamet da u toku dana ostavljaju vrijeme za čitanje, a kamoli da populariziraju neku općevrijednu knjigu. Njih se o knjigama pita uglavnom u ljetnoj sezoni: što će čitati na plaži.

Koliko ljudi u Hrvatskoj čita?

U Nacionalnoj knjižnici, sveučilišnim, visokoškolskim, općeznanstvenim, specijalnim, narodnim knjižnicama te knjižnicama osnovnih i srednjih škola postoji 1,366.366 članova, što znači da svaki treći hrvatski građanin čita knjige. Toj brojci treba pribrojiti i one koji kupuju knjige u knjižarama te preko Amazona i interneta. Ako se čitanje odvoji od knjige, može se kazati da se nikada nije više čitalo negoli danas, s obzirom na to da mnogi svakog trenutka nešto iščitavaju sa svoga mobitele ili računala. Mobitela ima više nego Hrvata, 4,5 milijuna.

Librocid je pojam koji vežete uz Hrvatsku 1991. Navodite da je tada uništeno 2,8 milijuna nepoćudnih knjiga. Ima li ga danas?

Te je podatke sakupio Ante Lešaja u svom djelu Knjigocid: uništavanje knjiga u Hrvatskoj tijekom 1990-ih. Tih se godina svakodnevno svjedočio librocid jer su uništavane mnoge knjižnice u okupiranim gradovima ili u gradovima pod granatama. Pored ovog vidljivog eksternog neprijateljskog librocida, na djelu je bio i interni nevidljivi "prijateljski" librocid, pa su se hrvatskim knjižnicama otpisivale knjige na ćirilici, ekavici, uglavnom djela srpskih autora i izdavača, ali i Hrvata lijeve političke orijentacije. Svaki preokret u nas nastoji iskorijeniti prošlost i njegove svjedoke u obliku spomenika ili knjiga. Izlučivanje knjiga je legitimni proces u svakoj knjižnici zbog pomanjkanja prostora, čitalačkog interesa ili dotrajalosti građe, ali bibliotekarski i bibliofilski integritet knjižničara sprječava izlučivanje knjiga iz fondova knjižnica na osnovi ideološkog ili nacionalnog revanšizma. Karijeru sam započeo kao bibliotekar u karlovačkoj Gradskoj biblioteci "Ivan Goran Kovačić", gdje sam naišao na knjige Ante Pavelića i Franje Tuđmana koje su s polica bile povučene 1945. i 1971. u posebnu zbirku nedostupnu čitaocima, ali nisu bile uništene. Danas se više ne provodi ovakav herostratski librocid naspram neke antagonističke etničke i ideološke skupine, već tržišni librocid nacionalne kulture kao takve jer nacionalna država više nije primarna instanca reprodukcije globalnog kapitala pa se nacionalna država i njena kultura počinju tretirati kao nepotreban trošak. Ako se smanjuje novac za knjigu na hrvatskom jeziku, ne radi li se onda o postupnom, tržišno prihvaćenom librocidu? Je li odgovor – bavite se izdavanjem e-knjiga, ako se i one također uništavaju, ali ne više masovno nego za individualiziranog kupca, ne više fizički, već istekom vremenski zadanog copyrighta.

Kako knjiga postaje nepoćudna? Zašto su se svi totalitarni sustavi obrušavali na knjigu?

Jednako kao i osobna misao koja se opire doktrini njenog vladanja i knjiga totalitarističkim vlastima postaje nepoćudna. Ona zadaje strah pa je se mora cenzurirati. O tome je 2002. Derek Jones izdao knjigu Cenzura: svjetska enciklopedija koja obuhvaća i novine, u kojoj je spomenuo i jedan moj članak o političkoj cenzuri. Knjiga koja je sadržavala drukčiju sliku i interpretaciju svijeta ili poretka bila je žigosana od totalitarne svjetovne i duhovne vlasti, pa je primjerice inkvizicija od 1559. do 1948. zabranila 4000 naslova. Najvećim "knjigokutorom" smatra se kineski vladar Shi Huangdi koji je 213. pr.n.e. dao nalog da se unište sve knjige u njegovu carstvu kako bi povijest mogla započeti s njim. U kineskoj revoluciji nisu se uništavale samo knjige nego i čitave knjižnice. To su u osnovi ti "historicistički" razlozi uništavanja knjiga. Pošto su fašisti spalili najveći broj knjiga u povijesti čovječanstva, palili su čak i dječje slikovnice, čitanje knjiga predstavlja pokret otpora protiv svakog totalitarizma i vitalni je znak antifašizma. Ljudima koji ne čitaju dovoljne su Maove crvene knjižice koje im služe za mahanje ili e-knjige za lajkanje. Čitanje je misaona aktivnost.

Komentara 25

BA
bakulušić
21:33 12.08.2015.

Plevnik, Gerovac, inkvizicija, fašizam...! Ovo mi više sliči na ISIL nego na ISAL. Samo je oblik torture drukčiji.

DU
Deleted user
20:44 12.08.2015.

Antifašizam, inkvizicija..pa o čemu vi pričate. Pa vi ljudi niste normalni, pa vi sami izmišljate neprijatelje. Strašno.

SH
SAMOSTALNA HRVATSKA
22:04 12.08.2015.

Kakve veze ima antifašizam sa čitanjem knjiga ? ???? Gosp. Plevnik kao baštinik mentalnog komuniste nikako da shvati europsku demokraciju i pravi demokratski antifašizam . On povezuje pamet , inteligenciju samo sa svojom ideološkom matricom , a ona nosi imeme samoupravnog komunizma koji je dio njegova duha . Tako da je on u stvari preostali komunistički fosil kakvih na žalost ima još u modernoj RH . Tek izumiranjem komunističkog antifašizma , a postavljanje teze demokratskog antifašizma imati ćemo skupa sa knjigama svi malo više pameti .

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije