U prošli četvrtak, 29. kolovoza 2019., navršilo se 830 godina kako je 1189. godine bosanski ban Kulin (vladao Bosnom od 1180. do 1204.) potpisao trgovački ugovor s Dubrovnikom – “čuvenu Povelju Kulina bana”. Povjesničari je smatraju najstarijim do sada poznatim očuvanim državnim dokumentom značajnim i za državnost današnje Bosne i Hercegovine. Pisana je narodnim jezikom i bosančicom. Sačuvana je u tri primjerka. Izvornik se od 1840. nalazi na Odjeljenju slavistike Akademije znanosti u Sankt Petersburgu, a dva prijepisa u Dubrovačkom arhivu. Neki je smatraju “rodnim”, a drugi “krsnim listom” moderne Bosne i Hercegovine.
U 24 godine vladanja Bosnom Kulin se uspio ne samo oduprijeti osvajačima s istoka i zapada, nego svoju državu značajno ekonomski unaprijediti. Od tada i izreka: “Od Kulina bana i dobrijeh dana”. A Kulin je sve to mogao postići, jer je jako dobro “razumio” uništavajuću snagu “sprege trona i oltara”.
Tako je – saznavši da su on i bosanski crkveni (katolički) poglavari optuženi za krivovjerje – organizirao 8. travnja 1203. godine na Bilinome polju u srednjoj Bosni skup predstavnika “bosanskih krstjana”, koji su se u njegovoj i u nazočnosti papinog izaslanika Ivana de Casamarisa javno odrekli “krivovjerja”. Taj događaj poznat je kao “Bilinopoljska abjuracija”. Naime, u tome vremenu opravdanje za uništenje drugoga postizalo se njegovim proglašenjem krivovjernikom. Stoga se Kulinovo umijeće da rimskoga papu uvjeri u svoje i pravovjerje crkvenih (katoličkih) poglavara i time sačuva Bosnu i “bosanske krstjane katolike” od tuđinskih osvajanja, smatra velikim državničkim postignućem.
Međutim, iako su gore navedeni podaci potvrđene povijesne činjenice, ipak su ban Kulin i njegova povelja postali predmetom nacionalnih prisvajanja. Svojataju ih ne samo Hrvati i Srbi koji su pretežno kršćani, nego - što je jako zanimljivo – i Bošnjaci koji su najvećim dijelom muslimani. Politički kao i religijski predstavnici tih triju grupacija željeli bi pravo na posjedovanje teritorija današnje BiH utemeljiti upravo u njenoj srednjovjekovnoj povijesti. U mitskome poimanju te prošlosti svi oni svoj nacionalni i politički identitet vide usidrenim upravo u tome povijesnom razdoblju.
Zapravo, mi živimo u vremenu koje je, prema riječima povjesničara Dubravka Lovrenovića, obilježeno “pravom invazijom nestručnjaka na bosansko srednjovjekovlje i procesom njegove politizacije”, nastojeći ga “na vrlo grube i znanosti neprimjerene načine politizirati” i tako njegove sadržaje ubrizgati “u naš suvremeni politički život”.
A kako ta invazija nestručnjaka i politizacija mogu izgledati, evo nekoliko primjera: profesor na Akademiji umjetnosti Univerziteta u Banjoj Luci Luka Kecman navodi ovih dana da povelja bana Kulina “predstavlja dokument srpskog jezika i pisma te srpskog kulturnog nasljeđa”, jer je, smatra on, pisana “dvojezično, latinskom i staroslavenskom ćirilicom, srpskim narodnim jezikom”.
S druge strane, bošnjačko prisvajanje bosanskoga srednjovjekovlja najrječitijim se pokazalo u Tuzli, u gradu koji je slovio kao oaza međunacionalne i međureligijske tolerancije i uvažavanja.
U njemu je uz prešutnu suglasnost gotovo svih bošnjačkih političkih, intelektualnih i religijskih prvaka u središnjem parku podignut 2012. godine “golemi spomenik bosanskome kralju Tvrtku” i uz njega obelisk s tekstom Povelje iz kojeg su – krivotvoreći povijesni dokument – izostavljene riječi s njezinog početka (“U ime Oca i Sina i Svetog Duha.”) i kraja (“Neka mi Bog pomogne i sve Sveto Evanđelje ….”), jer, prema načelniku Imamoviću (SDP), nije bilo dovoljno mjesta na obelisku. Razlozi su, zapravo, identitetski. Istina, cjelovit tekst Povelje nalazi se na posebnoj ploči u tome parku, ali ne na tako vidnome mjestu.
Hrvatski politički prvaci u Bosni i Hercegovini, posebno oni iz “stožerne stranke”, svoju pažnju prema bosanskome srednjovjekovlju usmjeravaju prigodimice. Ne čudi stoga da se ove godine nitko od njih, ali nažalost ni od crkvenih ljudi u BiH, nije oglasio u povodu godišnjice ovog dokumenta, važnog ne samo za državu BiH, nego i za njenu kulturnu i religijsku povijest. Vjerojatno su smatrali da se u tome dovoljno postiglo predajom ovjerene preslike Povelje organizatoru Večernjakova pečata 18. svibnja 2017. godine.
Međutim, kako se nije ispunilo tada dano obećanje da će Ruska Federacija izvornik Povelje ustupiti BiH “na privremeno korištenje uz ispunjavanje određenih uvjeta”, i kako je time propala “veza” Čović-Dodik-Rusko veleposlanstvo u Sarajevu, ovim bih – radi dobrobiti BiH – organizatorima preporučio korištenje druge “vezne linije”, one crkvene. I to preko bivše ministrice vanjskih i europskih poslova RH, agilne Marije Pejčinović Burić, kojoj je poglavar Ruske pravoslavne crkve, patrijarh moskovski i sve Rusije Kiril, osobno čestitao izbor na mjesto glavne tajnice Vijeća Europe, a što se može pročitati na službenim stranicama RPC-a (https://mospat.ru/ru/2019/06/28/news175832/). Razlog: sačuvani izvornik vlasništvo je Republike Hrvatske, jer ga je 1840. iz Dubrovnika odnio tadašnji ruski konzul.
To, međutim, nikome ne daje pravo na nacionalno svojatanje Bosne i Hercegovine i njezine povijesti.
Kulin ban je sin bana Borića, hrvatskog velikaša iz Slavonije, pametnom dosta.