Jednom sam imao posla s utjerivačem dugova. Nazvao me na posao i tražio da izađem na ulicu, a on je sjedio u nekom skupom sportskom crnom Mercedesu, parkiran na ulici. Suho mi je rekao da sjednem na mjesto suvozača, uzeo novac iz mojih ruku i izbrojao ga brzinom stroja. Bio je visok i kratko ošišan, govorio je kratko i odrešito, i bio je potpuno jeziv. A to je bio čak prijateljski susret! Radilo se jednostavno o novcu za automobil čiji je prodavač bio iz Varaždina, pa mu se nije dalo dolaziti u Zagreb, nego je zamolio prijatelja da pokupi novac.
Kakav je tek na poslu, pomislio sam dok sam izlazio iz auta. I sad takav čovjek, u sivom odijelu i izbrijane glave, dok vrti ključ od Mercedesa oko prsta, na svoj skupi mobitel naziva samostan časnih sestara klanjateljica Euharistijskog Srca Isusova i Marijina u Triblju i pokušava od jedne od njih utjerati dug. Tribalj je teško naći na karti. Prema popisu iz 2001., ima 612 stanovnika koji su se stisnuli u zaleđu Crikvenice, a glavne su im atrakcije akumulacijsko jezero i sto godina stari tirolski oltari iz radionice Ferdinanda Stuflessera. U samostanu klauzurnih sestara, uz župnu crkvu Pohođenja Blažene Djevice Elizabeti iz 19. stoljeća, zacijelo telefon ne zvoni nikada – osim, eto, kad utjerivači dugova traže njihovu sestru J.
O njoj ne znamo puno, ali i to malo je dovoljno: njeni su civilni inicijali P. V, a došla je iz obližnjeg Novog Vinodolskog; više od tri godine računi su joj bili u blokadi zbog duga teleoperateru od 7500 kuna, čemu treba pridodati još troškove ovrhe od 2100 kuna i naknadu za njezinu provedbu od 245 kuna; budući da P. V. nije imala nikakvu imovinu i prihoda, nad njom je prošle godine na njezinom općinskom sudu proveden postupak stečaja potrošača. Time su joj svi zemaljski dugovi bili oprošteni, a ona je bila slobodna ostati u samostanu kako bi izmolila oprost i za nebeske.
Ali bogovi na zemlji teže opraštaju od Boga ne nebu. I tako je u medije došla molba predstojnice samostana upućena B2 Kapitalu da više ne nazivaju u samostan jer “uznemiruju sve časne sestre u posvećenom životu i kontemplaciji”, da “de facto fizička osoba P. V. više ne postoji”, kao i to da je časna sestra J. “dio zajednice koja nema vlastite imovine i prihoda te je svoj život povjerila Bogu, od čije Providnosti živi”. Kakav sudar svjetova! S jedne strane časne u zabačenom i vlažnom samostanu, s druge tvrtka koja se bavi novcem i nekretninama, s godišnjim poslovnim prihodima od 400 milijuna kuna; ovdje financiranje komercijalnih poslova, usluge vezane uz kreditiranja, posredovanje pri sklapanju poslova na novčanom tržištu, promet nekretninama te, najkobnije, “otkup dospjelih tražbina” – a s druge strane klauzura, klanjanje i posvećeni život; ovdje Kapital, a ondje biblijski likovi Marije i Elizabete.
Kako da se razumiju? Kako možete odvjetniku reći da “osoba de facto ne postoji” kad će vam on reći da svi imaju OIB, da im ga dodjeljuju Ministarstvo financija i Porezna uprava po službenoj dužnosti te da OIB prati osobu od rođenja do smrti? Ako netko ima OIB, onda postoji, i nije moguće po fizikalnim zakonima da netko prođe kroz prohladni mramorni portal s baroknim anđelima i tirolskim oltarima i da se jednostavno raspline! I kako bi mogao menadžer iz B2 Kapitala razumjeti da se živi od Providnosti, kad on zna da se živi od financiranja komercijalnih poslova, otkupa dugoročnih nedospjelih potraživanja, davanja informacija o kreditnoj sposobnosti pravnih i fizičkih osoba, savjetovanja glede strukture kapitala, poslovnih strategija i stjecanja dionica.
Novac je možda đavolji izmet, ali kriza je, a u krizi Sotona ima opstipaciju i valja se gadno potruditi da se rast poslovnih prihoda B2 Kapitala podigne s nule na kojoj je zapeo. S estra J. sitan je i nebitan dužnik – svaki teleoperater može proizvesti milijune impulsa, a da ga ništa ne koštaju, i sigurno nije nitko zakinut. Pa ako i jest, to je puno manje nego u slučaju poznatog novinara koji prolazi mojom ulicom, a milijun kuna duga Poreznoj upravo mu je otišlo u zastaru, i nitko ga ne naziva. I sestra J. uopće ne zaslužuje izljeve poruge i mržnje po hrvatskim portalima. Ta koliki bi u Hrvatskoj trebali proglasiti svoj bankrot, i materijalni, i moralni, i politički, i učiniti nam uslugu da jednostavno nestanu – ali za to nemaju hrabrosti.
Vrlo korektan novinski članak. Tako se to radi, pohvala od mene!