Ovo je godina u kojoj će Brexit, taj sveprisutan ali još nedefiniran pojam, dobiti svoj oblik. Da bi u ožujku 2019. izašla iz Europske unije, Velika Britanija bi trebala imati ispregovaran i potpisan sporazum o izlasku do listopada ove godine, kako bi se ostavilo dovoljno vremena da se taj sporazum od studenog 2018. do ožujka 2019. ratificira u parlamentima država članica EU u kojima se treba ratificirati.
Stara, 2017. godina završila je sporazumom koji je britanskim i europskim pregovaračima omogućio da privremeno zatvore prvu fazu pregovora, onu koja se tiče samih uvjeta izlaska, i otpočne drugu fazu, u kojoj se razgovara o budućem odnosu bivše članice i ostatka Unije. No, prije budućeg odnosa treba definirati prijelazno razdoblje i pregovori o tome vode se upravo ovaj tjedan.
Vijeće EU u formatu 27 država članica usvojilo je prošloga ponedjeljka nove pregovaračke smjernice za prijelazno razdoblje, koje bi trebalo trajati od 30. ožujka 2019. (dan nakon Brexita, tj. formalnog izlaska Britanaca iz EU) do 31. prosinca 2020. godine. U tom prijelaznom razdoblju Ujedinjeno Kraljevstvo će morati nastaviti primjenjivati kompletnu pravnu stečevinu EU, ali neće sudjelovati u donošenju odluka u institucijama Unije. To uključuje i nastavak poštivanja slobode kretanja radnika i nastavak jurisdikcije Suda Europske unije u Luksemburgu.
Prijelazno razdoblje trebalo je biti nešto što se može ispregovarati mirno i bez turbulencija. Konačno, i sama britanska premijerka Theresa May u rujnu 2017. u Firenzi, u govoru koji je pomogao da se pregovori o Brexitu pomaknu s mrtve točke, jasno je zatražila prijelazno razdoblje od dvije godine nakon Brexita kako bi poduzeća i čitavo gospodarstvo dobilo osjećaj predvidivosti i sigurnosti.
No, ni ovaj dio pregovora o Brexitu, kao uostalom i svi drugi dijelovi dosad, ne prolazi mirno i bez turbulencija. Buru je digla nova zvijezda britanskog euroskepticizma, zastupnik vladajuće Konzervativne stranke Jacob Rees-Mogg, tvrdnjom da će Ujedinjeno Kraljevstvo u prijelaznom razdoblju nakon Brexita imati status “vazalne države”.
Na što bi mu mnogi poželjeli odgovoriti: “Dobro jutro, pa zar to nije smjer koji ste sami odabrali na referendumu i kroz politiku svoje vlade”. Ili, riječima kojima mu je zaista odgovorio britanski ministar za Brexit David Davis: “Prelazimo iz jednog stanja u drugo; možete to zvati kako hoćete, ali ja ne mislim da je to vazalna država”.
Ono što je otkrila razmjena dvojice ultra-brexitovaca u britanskom parlamentu je to da među zagovornicima Brexita u vladajućoj Konzervativnoj stranci vlada velika nesigurnost oko toga što zapravo žele. I nesigurnost, pa i nekompetentnost, oko toga kako to što žele misle postići.
Jacob Rees-Mogg nikad nije bio među najutjecajnijim zastupnicima Konzervativne stranke. Nikad u kabinetu nijednog premijera, nikad na čelu parlamentarnog odbora, uvijek u zadnjim klupama. Sjećam ga se kao jednog od jedva petero-šestero zastupnika vladajuće većine koji su zaista sjedili u klupama dok se raspravljalo o ratifikaciji hrvatskog pristupnog ugovora s EU. Pokušavao je progurati neki amandman kojim bi se usporio ulazak Hrvatske u EU, što srećom njegova vladajuća stranka nije podržala, ali Rees-Mogg je barem bio iskren. Komično iskren: “Nisam baš najveći obožavatelj Europske unije. Ulazak zemalja koje su malčice korumpirane i neuređene omogućuje mi da kritiziram EU još i više. Ja zapravo, podržavajući ovaj amandman, radim protiv vlastitog interesa ako uzmemo u obzir da je moj interes kritiziranje EU. To vam samo pokazuje koliko sam ja čovjek otvorenog uma kad podržavam ovaj amandman”, govorio je sugerirajući da bi svaki pošteni britanski euroskeptik zapravo trebao biti za ulazak Hrvatske u EU jer bi dobio razlog više da bude za izlazak Britanije iz EU.
Danas, pet godina kasnije, o njemu se govori kao o mogućem nasljedniku premijerke Therese May, koja je toliko slaba da novi broj Economista piše kako opis koji su joj kolege iz kabineta nadjenuli – “mrtva žena koja hoda” – nije točan. Jer, s obzirom na to da kao premijerka ne donosi ni političke odluke niti nudi bilo kakav smisao, preciznije je reći: “mrtva žena koja stoji na mjestu”. Konzervativni tjednik Spectator poručuje joj: “Vodi ili idi”.
S premijerkom May ili s Moggom, nazivali to za što su glasali na referendumu statusom vazalne države ili ne, Britanci će vrlo brzo morati početi donositi odluke koje će do kraja listopada konačno oblikovati taj Brexit. Tko preživi, pričat će.
Pogledajte i što će se promijeniti uvođenjem eura i hoće li sve poskupjeti:
Ah, kako sam sretan što napuhani i bahati Britanci idu van! Nikad oni nisu bili za EU, uviijek su se bunili, imali extra status unutar EU, nikada nisu htjeli u Eurozonu niti u Šengen, ali zato su svima drugima u EU solili pamet! E sad neka budu sretni, Funta im je jako pala, sve je poskupjelo, inflacija jako otiušla gore, banke i velike tvrtke su veće preselile u Frankfurt, a tek im slijedi krah privrede kad im EU uvede carine i trošatine na uizvoz britanskih proizvoda u EU! Sada postaju samo jedan otok na rubu Europe i ništa više!