U ljevičarskim intelektualnim salonima ponovno su si priredili raskošnu gozbu, na koju su pozvali mnoge uvažene goste. Da je gozba doista bila obilna a uzvanice zadovoljne, mogli smo saznati iz napisa koji su preplavili novinske stupce i internetske portale. Na meniju je bila omiljena poslastica – raščaravanje hrvatskog fašizma, a u ulozi glavne kuharice, takoreći Masterchefa hrvatske ljevice, našla se, kao i mnogo puta do sada, predsjednica Hrvatske konzervativne stranke Ruža Tomašić.
Gospođa Tomašić je, kao i toliko puta do sada, poslala prijeteću i uvredljivu poruku na račun Srba u Hrvatskoj, u kojoj je izjavila da bi u Srbiji trebali moliti Boga da Hrvatska ne počne "čistiti svoje dvorište", jer će onda mnogi Srbi morati ići u Srbiju. Naravno da nije potrebno ulaziti u detaljnu analizu ove izjave kako bi se shvatilo da je posrijedi šovinistički ispad hrvatske europarlamentarne zastupnice u kojem ona pripadnike srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj označava kao "remetilački faktor" s kojim se treba obračunati radikalnim metodama.
Da je mislila preciznije, vjerojatno bi se, kad već iznosi takve ozbiljne optužbe, i izrazila preciznije, imenom i prezimenom, a ne paušalno etiketirala čitavu srpsku zajednicu u Hrvatskoj kao grupu kojoj "do Hrvatske nije stalo" i koji "žive na račun hrvatskih građana". Ono što je u ovom slučaju manje jasno, i što izaziva puno veću uznemirenost od samog sadržaja optužnice, jest okolnost da se potpuno bezupitno uzima legitimiranje Ruže Tomašić kao hrvatske konzervativke i kao uglednog reprezenta hrvatskog nacionalizma. Na takav način njene šovinističke ideje postaju dio svjetonazornog mainstreama i hrvatske političke normalnosti.
Naime, konzervativizam je oznaka za stav prema građanskom društvu koji, za razliku od simplifikatorskih ideologija koje društvo žele mjeriti samo jednim mjerilom, uvažava svu kompleksnost civilnog društva i želi da se ono očuva u svom njegovom bogatstvu i identitetnoj različitosti. Mjeriti stvari jednim aršinom osobina je radikalnih ideologija, koje žele mijenjati društvo u skladu sa svojim idealnim zamislima o tome kakvo društvo treba biti, a ne kakvo ono je. Otuda je jako pogrešno, recimo, izjednačavati nacionalizam i konzervativizam.
Njegovati osjećaj pripadnosti svojoj nacionalnoj zajednici jako je poželjno i potrebno, to je na neki način prirodan poriv samoga života, ali je jako pogrešno izjednačavati naciju i zajednicu, jer je nacionalna pripadnost samo jedan od identiteta koji postoje unutar zajednice. Nacionalist je svakako i konzervativac, ali konzervativac ne može biti (samo) nacionalist. Također, konzervativac koji je i nacionalist ne može biti ni isključiv, jer on živi u puno širem socijalnom kontekstu od onoga tko je samo nacionalist. Konzervativizam oplemenjuje i omekšava pojednostavnjenja i grubosti kojima su sklone naše nacionalističke strasti.
No, taj je oplemenjeni nacionalizam kod nas očito prošao kroz žrvanj radikalnih ideologija, koje su na njemu ostavile svoje grube tragove. Navodni konzervativizam i simplifikatorski nacionalizam Ruže Tomašić samo je reprezentativan uzorak socijalističkom kulturom posredovanoga nacionalizma. Već je primijećeno da su naši nacionalisti često samo zrcalni odraz ljevičarske slike o nacionalizmu. Ako je Bog stvorio čovjeka po svojoj slici i na svoju slavu, naše nacionaliste stvorila je naša radikalna ljevičarska kultura po svojoj slici i na svoju slavu.
I otuda ovo skriveno suučesništvo i podržavanje naše ljevice i desnice, na njihovu obostranu radost. Za našu je ljevicu prvi politički imperativ boriti se protiv ustaštva i četništva, a da bi dobili na uvjerljivosti, tu su naši ljevoliki nacionalisti, da njihovim ideološkim tlapnjama daju na vjerodostojnosti. Štoviše, ovi nacionalisti svojim su prvim političkim imperativom učinili borbu protiv ustaštva, odnosno, četništva. Takav nacionalizam doista ne može biti ništa drugo do kontinuiranje socijalističke političke kulture, samo sada s nešto drukčijom raspodjelom uloga.
Hrvatska ljevica tu nije nipošto nevina, jer upravo ona pruža glavnu podršku ovoj samolegitimaciji ideološki ostrašćenih šovinista kao hrvatskih nacionalista i tu nakaradnu sliku hrvatskog nacionalizma želi cementirati i podastrijeti kao realnu sliku hrvatskog društva. Na taj način samo provodimo normalizaciju šovinizma i pridonosimo radikalizaciji hrvatskog društva. A to je jako visoka cijena da bismo kupili kartu normalnosti vlastitim radikalnim uvjerenjima.
ljevičari u hrvatskoj jesu nacionalisti pa i šovinisti i to oni jugoslavenski ,,, i ti i takvi će sve hrvatske domoljube proglasiti fašistima jer hrvatska i jugoslavija ne idu ruku pod ruku jedno drugo isključuje