Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 58
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
INTERVJU: IVAN HERAK

Bivši ministar turizma nakon 11 godina sudske borbe vraća se u politiku

Ivan Herek
Foto: Slavko Midžor/PIXSELL
1/6
04.07.2017.
u 06:45

'Protiv mene podignuli 
su 12 optužnica i stavili mi 
na teret čak i sponzoriranje Janice 
Kostelić i Hrvatskog nogometnog saveza'

Ministar turizma Gari Cappelli namjerava angažirati nekoliko savjetnika, specijalista za pojedina područja turističke privrede, od investicija, preko razvoja, do destinacijskog menadžmenta, koji bi pro bono bili na raspolaganju Ministarstvu. Među njima spominje se i ime Ivana Heraka, nekadašnjeg ministra turizma u Vladi Zlatka Mateše, protiv kojega je 2000. godine Županijsko državno odvjetništvo u Puli podignulo čak dvanaest optužnica, od kojih je Herak nakon jedanaest godina sudovanja u cijelosti pravomoćno oslobođen. Herak se zapravo nikada nije prestao baviti hrvatskim turizmom, čak ni tijekom suđenja, pa bi u Ministarstvo turizma, uz bogato političko, mogao donijeti i bogato stručno iskustvo i znanje.

Imali ste osobito blizak odnos s pokojnim predsjednikom Tuđmanom. Kako to?

Naš se odnos formirao prije nego što je dr. Tuđman postao hrvatski predsjednik. Još u vrijeme dok je bio disident, dolazio je u Istru u malo mjesto Funtanu, bio je bliski prijatelj s novinarom Hrvatskog radija Fredijem Kramerom, a ja sam bio jedan od rijetkih mještana koji se s njim htio družiti i razgovarati. Tako da nije prošlo ni mjesec dana kako je postao predsjednik kad me je nazvao i ponudio mi mjesto u Vladi. Isto tako, u travnju 1993. javno me je pozvao da preuzmem dužnost ministra turizma, a u srpnju iste godine mjesto potpredsjednika Vlade.

Pokušao me nagovoriti i tadašnji predsjednik Vlade Nikica Valentić. Odbio sam obje ponude i – gledano s vremenske distance – pogriješio. U Vladu sam ušao tek u travnju 1999. Razloga je bilo više, a presudan je bio koalicijski sporazum sa SDP-om kojem sam se žestoko protivio i, pokazalo se kasnije, bio u pravu.

Kuriozitet je da sam član HSLS-a ostao sve do 2010. jer Dražen Budiša, usprkos mom ulasku u HDZ-ovu Vladu, od čega me je uporno odgovarao, kao i spektakularnog sudskog procesa i pritisaka, nije dao da me se isključi iz stranke. “On je za mene nevin dok se ne dokaže suprotno”, rekao je. A Budiša je bio i prvi koji me nazvao nakon 11 godina sudovanja i posljednje oslobađajuće presude.

Zašto je protiv vas Županijsko državno odvjetništvo u Puli podiglo čak 12 optužnica?

Tužilaštvo mi je stavilo na teret praktički sve što sam kao ministar potpisao, primjerice i sponzoriranje Janice Kostelić ili Hrvatskog nogometnog saveza. Sve se dogodilo, naravno, ne slučajno, u jednom vrlo specifičnom političkom trenutku kada je HDZ izgubio izbore, a SDP i “petorka” osvojili vlast. Za jastrebe u HDZ-u nikad nisam bio “njihov”, a ni dotadašnjoj oporbi koju sam napustio nisam bio interesantan, tako da sam bio idealna pravosudna meta.

Mnogi su povjerovali da je s dolaskom SDP-a na vlast konačno profunkcionirala pravna država, no istina je bila posve drukčija: zapravo su stare strukture iz Državnog odvjetništva preko mene željele isprati stare grijehe nečinjenja i produljiti svoje mandate i djelovanje u pravosuđu.

A zašto 12 optužnica? Zato što se želio stvoriti privid o mom sustavnom nezakonitom djelovanju i psihički i financijski me dotući. Ja to ludilo teško da mogu ikad zaboraviti. To je 505 dana istražnog pritvora, oko 700 dana na sudskim raspravama i 11 godina lijeganja i ustajanja s teškim teretom na plećima.

Nakon što ste po svim optužbama 2011. pravomoćno oslobođeni, zašto niste od države tražili naknadu štete?

Nisam tužio državu premda nije postojao problem dokazivanja izgubljene dobiti moje tvrtke, o ostalome da ne govorimo. Jedan od razloga zbog čega sam odustao od tužbe činjenica je da ljudi koji su montirali proces protiv mene, a koje je, uzgred rečeno, kasnije sustav brutalno eliminirao, nemaju ništa s Hrvatskom. Naprotiv, oni su sramota ove države. Isto tako, nisam želio ostatak života pretvoriti u sudski proces, morao sam krenuti dalje. Bio sam konzultant u projektu Kempinski, završio sam doktorski studij i stekao zvanje sveučilišnog docenta, sad predajem na doktorskom studiju osječkog Ekonomskog fakulteta.

No čini se da niti jedanaest godina sudovanja nije smanjilo vašu popularnost kao političara, čak i šire od Istre?

Jedanaest godina lijegati s tim teretom na leđima zaista nije lako, ali unatoč tome ja nikad, doslovno nikad, ni od koga nisam doživio nikakvu neugodnost. Ta me je spoznaja nosila. Istraživanje dojma o političarima koje je u Istri tijekom lokalnih izbora 2013. provela nezavisna agencija Ipsos puls pokazalo je da sam, gledano po rejtingu, među najpopularnijim političarima u Istri. U tom sam trenutku imao bolji rejting, primjerice i od samog Ivana Jakovčića koji je tada bio predsjednik IDS-a i župan.

No u medijima se spominjalo se da ste član stranke Istarskih demokrata?

Damir Kajin je oko sebe okupio grupu ljudi i registrirao stranku, ja sam bio predsjednik Savjeta stranke, ali se nisam nikad jače angažirao. Bila je to moja podrška njemu na ljudskoj razini, s obzirom na to da je on u onim za mene olovnim vremenima bio jedan od rijetkih političara koji je javno govorio da vjeruje u moju nevinost. Sada ne pripadam niti jednoj stranci.

Ipak, čini se da niti uza svu svoju popularnost i blizak odnos s predsjednikom Tuđmanom niste kao ministar turizma uspjeli provesti svoje zamisli?

Ne bih se složio. U relativno kratkom mandatu uspio sam s predsjednikom Tuđmanom dogovoriti smanjenje PDV-a u turizmu na 10 posto, što sam javno i obznanio, no nakon njegove smrti odgovorni u Vladi nisu željeli donijeti taj zakon. U Vladinu proceduru pustio sam i Zakon o turističkom zemljištu koji je doživio istu sudbinu.

Isto vrijedi i za Zakon o agenciji za upravljanje neprivatiziranom imovinom, bit kojega je bila da se u jedinstveni holding pod kapu Ministarstva turizma stavi sva državna turistička imovina. Isto tako, svjestan ubrzanja procesa privatizacije, u funkciji zaštite prava djelatnika inicirao sam donošenje zakonske procedure koja tretira tzv. trajne sezonce. Potpisao sam, isto tako, pismo namjere s EBRD-om o vlasničkom ulasku te banke u državna turistička poduzeća, no bilo je previše onih koji su se tome protivili.

Inicirao sam i ugovorili smo s THR Barcelonom i Horwath Consultingom izradu prvog Strateškog marketinškog plana našeg turizma, donijeli Program razvoja golfa kao elementa razvojne strategije hrvatskog turizma, inicirali povrat turističke inspekcije pod okrilje Ministarstva turizma i još puno toga. Isto tako, u tom razdoblju puno sam napora uložio u amortizaciju političkih konfrontacija Istre i političkog Zagreba.

Postoji li ta politika konfrontacije i danas?

Postoji, ali samo kao dobro uhodana IDS-ova matrica za održanje političke vlasti u Istri. Neki dan sam na svojoj FB stranici objavio status u kojem sam naveo kako smatram da je sada povijesna prilika da Istra realizira većinu svojih projekata na način da podrži Vladu Andreja Plenkovića. Tu mislim na neku vrstu programske platforme za Istru, u kojoj bi se podrška Plenkoviću u Saboru vezala za realizaciju velikih državnih projekata u Istri – škola, bolnica, ipsilona…

U ovom trenutku postoje sve okolnosti za takvu političku suradnju, umjerena i prihvatljiva politika Andreja Plenkovića, njegovo eutaniziranje krajnjeg desnog krila HDZ-a, te sudjelovanje u vlasti HNS-a koji je dugogodišnji politički partner IDS-a. Na kraju krajeva, i Furio Radin, koji je na IDS-ovoj listi ušao u županijsku skupštinu, novi je potpredsjednik Sabora i dio Plenkovićeve koalicije. Ipak, moram reći da po tom pitanju nisam optimist s obzirom na to da vladajućima u Istri konfrontacija sa Zagrebom, kao provjerena formula političkog uspjeha, apsolutno odgovara. Povrh toga, njih sudjelovanje u centralnoj vlasti previše i ne zanima.

Onima koji pažljivije prate hrvatski turizam ostala je u sjećanju vaša strategija koju ste napisali još sredinom 90-ih, kratka i jasna, na samo jednoj stranici. Što se od tada promijenilo?

Ključni problemi hrvatskog turizma više nisu toliko izraženi kao što su bili tada, ali nismo još u potpunosti zaključili tu priču. Najveći je problem, naravno, sezonalnost ponude koja generira istovjetnu reakciju na strani potražnje, s obzirom na to da u razdoblju od lipnja do rujna ostvarujemo 86 posto svih noćenja. I u samoj Strategiji razvoja hrvatskog turizma koju su prihvatili Vlada i Sabor navodi se da smo izuzetno deficitarni u izvansmještajnim sadržajima.

Koji su drugi ključni problemi, po vama?

Drugi je taj da je 90 posto turističkih kapaciteta izgrađeno još u bivšoj državi, zbog čega značajan broj njih ne može odgovoriti zahtjevima potražnje. Treći je problem struktura smještajnih kapaciteta: još uvijek imamo premalo hotela, samo 13 posto, dok gotovo 70 posto čine obiteljski smještaj i kampovi.

Kao problem vidim i činjenicu da se 95 posto turističkog prometa ostvaruje u obalnim destinacijama, a ne manji problem predstavlja i ovisnost o svega četiri-pet emitivnih tržišta. Treba istaknuti i problem koji je začet s procesom pretvorbe i privatizacije, koji bih okarakterizirao kao nedovoljnu razinu dostignute vlasničke i upravljačke kvalitete u sektoru turizma.

No u ovom trenutku gradi se 50 hotela, investira se nekoliko milijardi kuna…

Investicijski je zamah u posljednje dvije-tri godine fenomenalan, međutim, još uvijek nije na razini dinamike iz Strategije koja je od 2014. do 2020. kumulativno predvidjela sedam milijardi eura investicija. Problem što ulažu uglavnom etablirane tvrtke, Valamar, Laguna i slične, i da su to brownfield investicije, dok istovremeno imamo vrlo malo greenfield ulaganja. A razlika je ogromna, obnova postojećega hotela A kategorije nosi oko 40 tisuća eura investicije “po ključu”, dok gradnja “od zemlje” zahtijeva oko 200 tisuća eura, te uz to osigurava nova radna mjesta i novo zapošljavanje. Također, imamo vrlo malo etabliranih hotelskih kuća koje u Hrvatsku ulaze na temelju ugovora o upravljanju ili franšizi, samo ih je petnaestak i one drže od 10 do 15 tisuća kreveta, što je u odnosu na 850 tisuća smještajnih jedinca u Hrvatskoj vrlo malo.

Zašto nema više greenfield investicija u hrvatski turizam?

To se vidi i na primjeru Istre koja slovi kao naša najrazvijenija turistička regija, koja generira gotovo 40 posto turističkog prometa Hrvatske. Pa tako samo u Istri mogu pobrojiti šest-sedam investicijskih projekata koji se već 10-15 godina praktički ne pomiču s mrtve točke: Brijuni rivijera, projekt koji bi se trebao dogoditi na četiri atraktivne lokacije, Nacionalni park Brijuni, Terra Istriana i Stancija Grande u Umagu, Barbariga i Dragonera…

Projekti stoje najviše zato što su greenfield investicije još uvijek za ulagače nedovoljno ekonomski isplative, a time i nedovoljno atraktivne. Dva su razloga za to: visoko porezno opterećenje, prvenstveno PDV-om, i niska iskorištenost smještajnih kapaciteta uvjetovana prekratkim trajanjem sezone. Dokaz za to je i projekt Brijuni rivijera koji unatoč dva raspisana međunarodna natječaja nije uspio. Taj koncept ne uspijeva i stoga što je zasnovan na pogrešnom koncesijskom modelu: pojednostavljeno, netko bi trebao uložiti oko dvije milijarde kuna, državi 99 godina plaćati koncesijsku naknadu, da bi za 99 godina sve što je izgradio – vratio državi.

Poznati ste po svom zalaganju za niži PDV za hotelski biznis, no zašto je tako velik problem sniziti ga?

PDV vidim kao ključni problem s obzirom na to da on čini 65 do 70 posto poreznih davanja turističkih subjekata. Dugoročno, s ovako visokim PDV-om hrvatski hotelijeri ne mogu biti konkurentni na međunarodnom tržištu. I ne samo to. Hrvatska udruga hotelijera prezentirala je studiju kojom je dokazala da bi snižavanje PDV-a na 8 posto ili, još konkretnije, prepuštanje hotelijerima 600 milijuna proračunskih kuna rezultiralo s 2,5 milijardi kuna novih investicija.

Pojednostavljeno, hotelijeri su dokazali da manje znači dugoročno više. Rekao bih da u hrvatskoj politici postoji tradicija neimanja svijesti o stanju, značaju i potencijalima našeg turizma. Korijeni toga su još iz bivše države koja je, težeći realizirati dva temeljna makroekonomska cilja, punu zaposlenost i pribavljanje deviza, turizam tretirala kao debelu gusku kojoj treba mazati vrat pa je tako sektor uživao brojne povlastice poput tečajnih razlika, izvoznih stimulacija, jeftinih kredita za pripremu turističke sezone i izvoz usluga koje je troznamenkasta stopa inflacije praktički pretvarala u državne subvencije turističkim poduzećima.

Na istom tragu je i tzv. preraspodjela društveno priznatih reprodukcijskih potreba (ili „šticung“) koja je turističkim poduzećima omogućavala prodaju deviza po tečaju višestruko većem od službenog. U takvim okolnostima stvorena je percepcija da se turizam razvija sam po sebi i da njime ne treba upravljati pa je on sve donedavno praktički bio na automatskom pilotu.

Ali, mnogi analitičari upozoravaju da s 18 posto turizam u Hrvatskoj ima prevelik udjel u BDP-u. Kako razumjeti taj paradoks?

Nema dvojbe da prevelika ovisnost o jednoj djelatnosti, naročito ako je riječ o turizmu, koji karakterizira visoka elastičnost potražnje, nije dobra. No,u slučaju Hrvatske nije problem u razvijenosti turističkog sektora, već je problem u nedovoljnoj razvijenosti ostalih grana privrede, koje, uzgred rečeno, ne koriste dovoljno ni mogućnosti koje im pruža turistički sektor. No, kad već govorimo o makroekonomskim učincima turizma, želim napomenuti da je sazrelo vrijeme za promjenu paradigme hrvatskog turizma.

Na što mislite pod promjenom paradigme?

U bivšoj državi imali smo praktički samo i jedino društveno vlasništvo i jednopartijski sustav pa su, kad govorimo o turizmu, turistička zajednica, gradonačelnik i hotelsko poduzeće „puhali u isti rog“. Privatnog kapitala praktički nije ni bilo, ključni akteri u turizmu razmišljali su na isti način, imali iste ciljeve, smatrali da ulaganjem u turizam ulažu u „budućnost svoje djece“.

Devedesetih godina dolazimo do višestranačja i pluralizma vlasništva pa tako sada na jednoj strani imamo velike turističke tvrtke u privatnom vlasništvu, a s druge strane društvenu zajednicu, koja s jedne strane ima koristi, dok s druge strane ima troškove koje proizvodi turizam.

Okolnosti su se promijenile, zbog čega društvena zajednica i hotelijeri moraju sačiniti novu bilancu kojom će se pravedno regulirati podjela benefita i troškova turizma između kapitala i zajednice. Aktualno povećanje boravišne pristojbe za jednu kunu je možda simboličan početak te nove paradigme.

Tko bi i kako mogao promijeniti paradigmu, kako vi kažete?

To je svakako zadatak politike, dok se operativno koncepcija treba oživotvoriti kroz institut destinacijskog menadžmenta. Naime, pored nepravedne podjele benefita i troškova između kapitala i zajednice, danas imamo situaciju da svaki od aktera u turizmu konkretne destinacije, poduzeća, gradonačelnik, gradsko vijeće, turistička zajednica, autobuseri, privatne agencije, restorateri, vezano uz turistički proizvod, razmišljaju svatko na svoj način.

U istom gradu svatko koncipira i provodi neku svoju turističku politiku. Svrha i cilj destinacijskog menadžmenta je da objedini i institucionalizira sve te sudionike javnog i privatnog sektora, da ih poveže u jednu organizacijsku cjelinu, kako bi zajedno razvijali, “pakirali“ i prodavali proizvod destinacije.

Stoga je za daljnji razvoj hrvatskog turizma ključna transformacija sustava turističkih zajednica u sustav destinacijskog menadžmenta, u kojem će turizam promišljati neki novi, za to educirani ljudi, „ministri turizma“ pojedinih destinacija. U tome su za sada najdalje otišli Dubrovnik i Lošinj.

Komentara 8

Avatar Mrki medvjed
Mrki medvjed
09:45 04.07.2017.

Kad bi politička elita stvorila okvire Pravne države, onda bi najmanje pola nje završilo u zatvoru. Ovako, Hrvatska pravna država je još na čekanju, a do kada, ne zna se.

SQ
squalus
08:55 04.07.2017.

Sve 5, stručnjak za turizam. Ali ne vidim razloga zbog čega bi trebalo graditi nove objekte, tj. te greenfield investicije. Kako imamo podosta starih građevina (hotela, odmarališta itd.), potrebno je samo njih iz temelja obnoviti, a ne betonizirati obalu. I zbog čega povjeriti strategiju razvoja turizma nekom španjolskom THR-u i onim "grobarima turizma" iz Horwatha? Zar nemamo domaćeg stručnog kadra, razne fakultete (Pula, Opatija, Dubrovnik, Zagreb...) koji bi isto tako mogli napraviti vrhunsku strategiju.

RG
radigrof@gmx.ch
08:06 04.07.2017.

Ministru traje sud ,12 godina a običnom čovjeku 25 god bruka za sutstvo

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije