Nedavno je kći prijatelja, osnovnoškolka, dobila zadaću da opiše osobu ili mjesto po kojima je ulica gdje žive nazvana. U njihovom slučaju radilo se o ulici maršala Tita i dok je relativno jednostavno Tita smjestiti u kategoriju povijesne ličnosti, kompleksnije je odgovoriti na crno-bijela dječja pitanja – je li on dobar ili ne, a ako neki misle da ne zašto je ulica po njemu nazvana. Ulice, avenije, trgovi nazvani po ljudima ili povijesnim događajima neizbježno uvode subjektivno i političko.
Trenutni prosvjedi u Španjolskoj zbog trgova nazvanih po Francu dokaz su koliko ovo pitanje polarizira društvo. I nerijetko se koristi u političke svrhe. Tako je prije nekoliko godina trg na kojem se nalazi ruska ambasada u Washingtonu nazvana Boris Nemcov Plaza po poznatom kritičaru vlasti koji je 2015. ubijen upravo ispred Kremlja. Rusi su prigodno odgovorili predloživši promjenu imena ulice u Moskvi gdje je američka ambasada u North American Dead End (u slobodnom prijevodu Kraj sjeverne Amerike).
S promjenama režima dolazi do promjena imena i to je proces koji će se u budućnosti nastaviti. Bit će zanimljivo vidjeti prve prijedloge imenovanja mjesta po predsjedniku Trumpu koji je istovremeno kritiziran, ali i demokratski odabran predsjednik. Kontekst je bitan, jer su naši životi vezani uz mjesta gdje živimo i radimo, dakle koegzistiraju s nama u vremenu i prostoru formirajući dijelom i naš identitet. Time otvaraju i prostor za manipulaciju koji političari izvrsno prepoznaju svjesni lakoće kojom nazivlje uvodi političke paralele između prošlosti i sadašnjosti.
Tako su se prošli izbori kod nas sadržajem toliko fokusirali na ime najljepšeg zagrebačkog trga, (tada) Trga maršala Tita, da se činilo da je to uistinu jedan od gorućih problema u Hrvatskoj. Štoviše, čini se da je ukupan program jedne stranke zasnovan samo na preimenovanju trga. Time se eliminiraju problem u društvu bitniji od table s imenom, a na dnevni red stavlja revizionizam povijesti, uglavnom ponukan populističkim motivima. Diplomacija bi nam tu bila od koristi kroz micanje fokusa s kontroverznijih elemenata povijesti na druge događaje i ljude.
Primjerice, rast broja ulica nazvanih po ženama, znanstvenicima ili sportašima. Time se ne bavimo fotošopiranjem povijesti već narativ mičemo s politički nabijenog u sferu isticanja dijelova i ličnosti naše povijesti koje želimo komemorirati. Uostalom, nazivanje po ljudima umjesto topografskim pojmovima ili brojevima upravo je nastalo kao slavljenje ljudi koji su neku naciju obilježili svojim pozitivnim utjecajem na društvo.
Mi jesmo proizvod mjesta iz kojeg dolazimo, ali bitne povijesne debate seliti (doslovno) na ulice reducira mogućnosti razumijevanja konteksta na razbacivanje političkim parolama. Pitanje Tita i crno-bijele povijesti neće zaobići djevojčicu s početka, međutim učenje o bitnim, a manje istaknutim ličnostima naše povijesti poput Marije Fabković ultimativno bi bilo puno korisnije, a i manje zbunjujuće.
kvasac60, probaj još jednom, možeš ti i jadnije.