Jedna od osobina stvarnosti je neuvjerljivost. Gotovo svaka literarna ili filmska izmišljotina uvjerljivija je od policijski, forenzički, pravosudno dokazane stvarnosti. Stvarnost je često neinteligentna, nelogična i naivna, iako može biti zastrašujuća i dramatična. Ona, prema genijalnome ruskom osuđeniku na smrt, može maštom nadmašiti maštu. U romanu „Ja i Kalisto“, koji je nadahnut zvjezdarnicom u Višnjanu, izmislio sam nevjerojatan slijed događaja kojim je mali fiktivni istarski gradić Mednjan dobio veliki teleskop. U šlamperaju raspada sovjetskoga carstva, robnom razmjenom mednjanska je poljoprivredna zadruga za isporučenu malvaziju umjesto motokultivatora dobila golemi teleskop.
Ne znajući što će s njim, pospremili su ga u skladište zadruge. Eto nas u stvarnom Višnjanu na promociji romana. Fascinantni Korado Korlević prethodne noći nije gledao zvijezde i lovio asteroide, nego je čitao „Ja i Kalisto“, a potom mi ispričao kako su jedva skupili novac da minijaturni višnjanski teleskop zamijene nešto većim. Uredno su ga uplatili i čekali isporuku, kad dobije on obavijest s carine da dođe s kamionom. – Kakvim kamionom?! – čudio se Korado – kad bih i ovaj novi teleskop mogao ugurati u gepek svog auta. Uglavnom, veliki teleskop naručili su Turci, no administrativnom greškom dospio je u Višnjan, a mali je otputovao u Tursku. I kamo će Višnjanci s velikim teleskopom? Onamo kao i Mednjanci u mojem romanu; u skladište poljoprivredne zadruge. Unatoč ovoj nevjerojatnoj podudarnosti stvarnosti i fikcije, uvijek ću radije odabrati prosječnu fikciju negoli najmaštovitiju stvarnost. U isto predvečerje kad sam sletio na “J.F.K.”, na kioscima je bio svježi “New York Times” s kritikom mojega filma „Dva igrača s klupe“ u službenoj konkurenciji Tribeca Film Festivala. „Film koji udara blizu kući“. U prvi tren nisam posve razumio što misle tim naslovom, a onda sam shvatio da su se Amerikanci pronašli u koruptivnoj manipulaciji svojih tajnih službi, toliko nalik dijaboličnome Antiši u „Igračima“, ne samo odijelom i crnim autom nego i stilom i duhom.
S prozora svoje sobe hotela “Embassy Suites”, na Lower Manhattanu, gledao sam goleme rupe od uništenih Blizanaca i prisjetio se jednoga fiktivno stvarnoga kruga koji se na čudan način toga trena zatvorio. Naime, na početku „Dva igrača s klupe“, prometna policija rutinski zaustavi crni audi s vozačem u crnome odijelu. Policajac, također rutinski, pogleda u prtljažnik. Kad u njemu zgužvani Borko Perić, s lisicama na rukama i flasterom preko usta, panično pokušava nešto reći državnome službeniku.
– Kako reagiram kad to vidim? – pitao me glumac. – Ne reagiraš jer je gepek prazan. Nema ničega. – Aha. Sve mu je bilo jasno. S tim izrazom na licu da je prtljažnik prazan, vratio se k vozaču Tariku Filipoviću, to jest Antiši, vraćajući mu dokumente i rekao: – U redu je. U tome je trenutku dotad zbunjena američka publika, koja je u dalekome mraku europskog kamenjara oprezno pipkala pokušavajući se snaći, prasnula u smijeh i sve joj je bilo jasno, do samoga svršetka filma. Gledajući u goleme duplje nestalih Blizanaca, prisjetio sam se kako me za tu scenu potaknuo događaj koji se tiče upravo Blizanaca. Naime, nekoliko godina prije udara zrakoplova bio je prvi teroristički pokušaj, kad su tornjeve naumili rušiti kamionima eksploziva u podzemnim garažama. Prema stvarnom događaju, dokumentima istrage, snimljen je film, u maloj produkciji, dosadan kako već film po stvarnome događaju može biti.
I uglavnom, na početku u nekakvoj američkoj šumi prometna policija zaustavi poveći kombi. U njemu tipovi takvoga izgleda, kostimirani u džihadiste po predodžbi maloga Ivice, da ih odmah sve uhapsiš i pravac Guantanamo, a prava im nikad i ne pročitaš. No, pristojni im policajac uzme dokumente pa ih zamoli da otvore prtljažnik, što oni bez oklijevanja i učine. Kad u gepeku – sanduci eksploziva, bazuke, kalašnjikovi, dovoljno za dvije paravojske i tri državna udara. Za razliku od mojeg policajca za kojeg je prtljažnik bio prazan, ovaj američki uozbiljio se i dogegao natrag do ekipe. – Imate li vi, gospodo, račun za sve ovo što se nalazi u prtljažniku? – Naravno – odgovorili su na neslomljenom engleskom i izvadili poduži i propisno ovjereni snop računa, a policajac, ne budi lijen, sravnio je svaki sanduk eksploziva i svaki kalašnjikov, a na koncu im rekao baš kao i moj prometni u „Dva igrača s klupe”:
– U redu je.
Bila je to vrlo duga scena, rekonstruirana po stvarnome događaju. Međutim, ta doslovna, vjerno oslikana stvarnost filmski je bila ne samo neuvjerljiva nego i dosadna. Gledatelj se pitao je li nešto tako bedasto uopće moguće. Rekonstrukcija stvarnosti nije se otela ni u dramu ni u komediju, ni u što vrijedno gledateljeve pozornosti. Kad se čovjek, gledatelj, čitatelj, nakon višegodišnje infekcije filmskim i literarnim događajima i junacima, suoči sa stvarnošću, uglavnom se suoči s razočaranjem. Kakve sve moćne i superinteligentne ujdurme CIA radi u holivudskim A produkcijama, a onda jedan dokumentarac pokaže stvarnog službenika CIA-e koji si sa svojom godišnjom plaćom može priuštiti skroman život, a koji pak godinama pred očima šefova i kolega kupuje Porschee i vile jer mu sve to plaćaju Rusi, no nikome u toj i takvoj službi ništa nije sumnjivo.
Zašto je monstruozno inteligentni Staljin više vjerovao Hitleru da ga neće napasti, nego svojoj agenturi koja mu je javila da Hitler napada. Pa se onda isto tako čovjek pita zašto ti naši moćni, inteligentni i lukavi jahači na duge i kratke staze tako neoprezno i bahato ostavljaju iza sebe tragove koji ih jednog dana ipak mogu koštati. Odakle te mnoge “nepameti” stvarnoga života, i to u pametnih ljudi?! I opet moj profesor Ranko Marinković i njegovo vječno pitanje: „Kako Hamlet, tako lucidan, obrazovan, senzibilan i darovit, ne zna unaprijed da živi među huljama?“. Bilo bi šteta da to Hamlet zna, jer inače ne bi bilo jednog od najvećih dramskih djela u povijesti čovječanstva. Ali je problem kad to ne znaju ili ne žele znati oni kojima je to posao, koji za to primaju plaću.
