Uporno je najpopularniji političar u Hrvatskoj po istraživanju CRO Demoskopa – nitko. Odakle to nepovjerenje u političare koje sami biramo?
Broj žena na listama, pa i u parlamentima, stalna je tema, baš kao i predstavljanje manjina (premda se u nekim slučajevima pretvara u političku trgovinu), dok se o sudjelovanju mladih u pravilu govori samo tijekom predizbornih kampanja. U rastućim pitanjima političke korektnosti i inkluzije jedna se tema uporno izostavlja – jesu li neke grupacije stanovništva uopće predstavljene u najvećem zastupničkom tijelu zemlje. Najveća zasigurno nije, oni bez visoke školske i stručne spreme, njih čak 82% u Hrvatskoj.
Nema nikakvih formalnih zapreka za njihov angažman, no neformalne su vrlo snažne. Čak i one bez diploma u zastupničkim klupama (njih 10%), kada progovore, obično se dodatno omalovažava zbog navodne nekompetentnosti. Ima li straha da će nekvalificirani donositi nekvalificirane odluke? Iskustvo nas je naučilo da najviše patimo zbog odluka formalno kvalificiranih, od koncepta privatizacije, odluka nakon uvođenja poreza na dodanu vrijednost do financijske krize koju su uzrokovali najobrazovaniji (i najplaćeniji) umovi na Zemlji. U Saboru ne trebaju sjediti formalni eksperti. Nisam sigurna da bi bilo bolje da, recimo, članovi HAZU donose zakone.
Nekvalificirani žele biti zaštićeni, vode računa kako preživjeti, zainteresiraniji su kao podređena grupacija za način redistribucije dohotka i trebaju osjećati Sabor svojim, što je nemoguće kad u njemu ne sjede oni s kojima se mogu identificirati. Opće nezadovoljstvo leži u ogromnom nerazmjeru onih koji odlučuju i većini koja s tim odlukama treba živjeti. Samohrana majka zaposlena u tekstilnoj industriji može mnogo više reći o socijalnoj politici države nego netko tko nije, osim nervoze prije polaganja ispita, osjetio teret života.
Tko predstavlja istarskog ribara, slavonskog ratara, maturanta iz Vukovara, nezaposlene, nekvalificirane od sjevera do juga zemlje? Osjećaju li se svi oni predstavljenima u Saboru?
Radnici su nekada bili u sindikatima i objektivno bili skloniji socijaldemokratskim strankama, ali u tom lancu nema više ni jednog elementa; radnika, sindikata, a ni takve stranke. Socijaldemokratske opcije više se bave svjetonazorskim pitanjima s liberalnih pozicija, što nije negativno, ali zanemaruju socijalnu dimenziju, postajući opet strankama elite.
Da bi se postigla uključenost, potrebno je imati više onih bez diplome u najvišem predstavničkom tijelu, jer oni odustaju i od samog glasanja na izborima, a dio političkog procesa odavno nisu, uključujući i članstvo u strankama.
Iako zvuči karikaturalno, da odlučimo određivati mjesta u saboru ždrijebom, lutrijom – zar mislite da bi rezultat rada Sabora bio lošiji?
Bi li Sabor radio lošije da zastupnike biramo lutrijom? --------------------------------------------- ne, radil bi bolje jer u lutriji ipak postoji vjerojatnost izabrati nekog pametnog i poštenog kaj je u postojećem sustavu biranje isključeno 100%!