Početkom ove godine zagrebačka Moderna galerija među svoje umjetničke akvizicije s ponosom je uvrstila i antologijsko djelo Krste Hegedušića, sliku „Na Dravi" koja je otkupljena od, kako je rečeno, izdavačke kuće Vjesnik. Prema novinskim napisima, cijena slike bila je 150.000 kuna, a Moderna galerija, koja za kupnju umjetničkih djela od izuzetne važnosti za povijest hrvatske umjetnosti nema izuzetno visoka sredstva, kupnju je ostvarila uz pomoć Adrisove zaklade. Tako je izložba novih umjetnina iz fundusa važne galerije bila povod da se u javnosti pojavi ime Vjesnikove izdavačke kuće, kuće koja je prije dva i po desetljeća bila među najvećim novinsko-izdavačkim kućama u ovom dijelu Europe te imala oko šest tisuća zaposlenih novinara, grafičara, prodavača...
Kuća Vjesnik je krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća godišnje prodavala oko 200 milijuna raznorodnih izdanja. Uz dnevnike Večernji list, Vjesnik i Sportske novosti, bili su tu tjednici, polumjesečnici i mjesečnici u rasponu od Arene, Starta, Erotike i Kviza, pa do Danasa, Studija, Vikenda, Izbora, Sfinge... Od čitave te izdavačke raskoši, do danas je preživjelo malo toga, a kuća Vjesnik ostala je tek tramvajska stanica kojoj će ubuduće neki novi kapitalistički nevježe sasvim sigurno promijeniti naziv jer će onaj stari potpuno izgubiti značenje. Da Vjesnikova kuća ne padne u totalni zaborav, zaslužna je i ugledna izdavačka kuća Edicije Božičević koju vodi sveučilišni profesor u mirovini Juraj Božičević u spomen na sina Hrvoja. E baš je ta kuća ovih dana put hrvatskog slabašnog knjiškog tržišta otpravila publicističku knjigu novinara Miroslava Edvina Habeka s intrigantnim naslovom koji tematizira Vjesnikov trnovit put u totalnu propast.
„Pad kuće Vjesnik" najnoviji je uradak čiji je cilj da se u javnosti ponovno otvori tema najveće (i najutjecajnije) izdavačke kuće u hrvatskoj povijesti koja je stradala po istom onom receptu po kojem je danas Zagreb, nekada industrijski centar jugoistoka Europe, postao gotovo grad bez industrije, grad u kojem su industrijski proizvodni pogoni više iznimka nego pravilo, prije eksces nego nešto što bi bilo normalno očekivati u milijunskom gradu.
Novinar Habek znalački, s dosta uvida u dostupne dokumente i s dobrim poznavanjem osjetljive materije, ispisuje tužnu priču o propasti jednog medijskog, doduše socijalističkog, mastodonta kojem nije bilo dopušteno da se prebaci na novi gospodarski kolosijek po kojem bi mogao ući u tržišnu izdavačku utakmicu u novim okolnostima. Uostalom, po istom su pljačkaškom receptu o kojem je sve rekao mudri Krleža u „Gospodi Glembajevima", uništavani i brojni drugi privredni giganti koji su sasvim sigurno imali mogućnosti za preživljavanje i u našim egzaltirano opskurnim tranzicijskim uvjetima, poput Prvomajske, na primjer.
Upravo ovih dana usmrćena je i Tvornica olovaka Zagreb, a popis propalih i namjerno uništenih tvornica u Hrvatskoj ionako nema kraja. A jasno je kao pekmez, bez jake industrije nema ni jake kulture, ni odličnog obrazovanja, ni dobre zdravstvene zaštite. Ne može se razvijati društvo koje ne razvija proizvodnju, a onda i proizvodnju informacija. Ne može se sve prepustiti nekom virtualnom i usmenom svijetu. Znali su to dobro komunisti. A zašto to ne znaju njihovi današnji politički sljednici?
>> Vjesnik: Hvala što ste pratili život ovog 72-godišnjeg starca
Nije mi samo jasno o kakvom to kapitalizmu govori autor članka. Da nije možda onaj, tobože "neoliberalni" jer ova država je, naravno, "neoliberalna" ekonomija kao i Velika Britanija, Hong Kong, Singapur, SAD. No cinizam na stranu. Hrvatska još nije provela ni političku ni ekonomsku tranziciju kao što su to učinile Estonija, Češka, Slovačka i Poljska. Ali zato imamo žilavu državu i javni sektor kakve nemaju ni daleko bogatije i mnogoljudnije zemlje. Nema industrije u Zagrebu, ali zato postoji ogroman nevladin sektor s desetcima tisuća "aktivista" koji prelijevajući iz šupljeg u prazno tako uspješno parazitiraju na leđima sve iscrpljenijih poreznih obveznika. Tako da bi tramvajske stanice trebale nositi imena bezbrojnih javnih agencija, nevladinih udruga, ministarstava, zavoda, tvrtki u javnom vlasništvu itd. Zagreb je to, a ne nekakav kapitalizam.