I tako, Ivan Turudić nije preuzeo čelnu poziciju na sudu koji je utemeljen samo za njega, kako su tvrdili neki u nebuloznim konstrukcijama. Naravno da Turudiću nije predsjednik Zoran Milanović kriv što nije izabran za predsjednika Visokog kaznenog suda. Ponajviše si je sam kriv. On je primjer kad kandidat s najviše bodova nije najbolje rješenje, osobito ne za sud koji je bio kontroverzan i prije nego je proradio. Za Turudića, dok je bio na čelu jednog od najvažnijih sudova, percepcija sudstva bila je loša pa on očito ne može biti rješenje za još važniju čelnu poziciju ako je cilj poboljšati percepciju.
Čak i da za dio javnosti on nije personifikacija loše percepcije pravosuđa još od vremena kad su Ivo Josipović i Zoran Milanović po njemu lijepili ružne etikete, a neke je Turudić i sam stavio na sebe. Čak i da su svi u krivu, bolje da Turudić trpi možebitnu nepravdu, nego da sudstvo godinama trpi uvijek iste ocjene.
Samozatajni Željko Horvatović, stoga je vrlo razumno i logično rješenje. To što je Horvatović svojedobno ocijenio svjedočenje Vladimira Šeksa u slučaju protiv Branimira Glavaša nepouzdanim, pravosudnim antivakserima koji polaze od zavjereničkog nonsensa da su mnogi od 1700 sudaca tretirani “Šeksovim cjepivom” važnije je od bilo čega što je Horvatović od sredine osamdesetih učinio u sudstvu. I to je pokazatelj što je i kako se stvara percepcija. Ipak, možda najočitije govori sljedeći primjer. Horvatović je u prvom istupu nakon što je izabran ustvrdio da je za kvalitetu rada suda najvažniji integritet sudaca, i odmah je obasut lovorikama.
Za taj “pametan i suštinski pogođeni citat” dobio je odličan “jer iz pravosudnih krugova navikli smo se slušati nešto posve drugo, nikad ovo”, napisala je analitičarka političkih zbivanja. Naravno, što nije točno. “Sudac mora voditi računa da čuva svoj integritet i integritet sudbene vlasti”, rekao je za Večernji list Đuro Sessa, kad je imenovan predsjednikom Vrhovnog suda. To je Sessa rekao kad sam ga pitao, aludirajući na Turudićevo druženje sa Zdravkom Mamićem, treba li sudac biti žrtva svojih prijatelja, odnosno, mora li voditi računa s kim se druži. Sessa je tada rekao kako javnost određuje granice ponašanja sudaca i da će pravi prijatelji to shvatiti. Za sebe je rekao da je konzervativan i po karakteru suzdržan pa su mu prijatelji ljudi iz rane mladosti, a među političarima i javnim osobama ih nema.
I 2018. je kritizirao suce koji “ne razumiju koncept sudačkog integriteta” pa se “kandidati za predsjednike sudova bore do istrebljenja da dođu do pozicije, ne birajući sredstva, a Osijek je jedan od primjera, dok kandidati ne traže potporu u svom sudu, među svojim kolegama, nego među političkim figurama nacionalne i lokalne scene...”, govorio je Sessa puno prije Mamića kako će takva negativna slika i dalje prevladavati jer ona odgovara svima osim sucima.
Sessin stav i pristup nije pomogao boljoj percepciji sudstva. Ni to što su u njegovom mandatu smanjeni zaostaci i skraćeno vrijeme suđenja, što je njegovu mandatu teško naći profesionalnog prigovora, pa ih nismo ni čuli osim političkih floskula, Mamićeve riječi i time potaknutih hajkaških inicijativa. Ali, što se percepcije tiče, Sessin je mandat neuspješan onoliko koliko je profesor političke psihologije Ivan Šiber u pravu kad za Večernji list kaže: “Nema čovjeka koji neće reći da je sudstvo rak-rana, ako misli svojom glavom”, pa je dodao kako nema sumnje da “riba smrdi od glave”.
Ako su izdvojena mišljenja kriterij, onda je ustavni sudac Andrej Abramović oličenje slobodoumnosti. A on je u svom posljednjem izdvojenom mišljenju napisao: “smatram da je – sad već općenarodna - mantra da je pravosuđe, navodno, “rak rana” Hrvatske, jednostavno besmislica. To bi bilo strašno, ali je istina još strašnija. Pravosuđe je jednako loše kao i svi drugi segmenti društva, a to je prilično lošije od onoliko koliko smijemo sebi priznati. To je zakon o spojenim posudama, i ne može biti drugačije. Svi se trebamo truditi da svi budemo bolji, i dimnjačari, i pravosuđe, i prosvjeta, i seljaci i liječnici. Ali ako nekoga tj. pravosuđe izdvojimo kao žrtvenog jarca, to će onemogućiti i objektivnu raspravu o pravosuđu, jednako kao i objektivno sagledavanje stanja u drugim segmentima društva”.
Zapravo se ni mediji ni politika nikad nisu ozbiljno pitali što je to “percepcija pravosuđa”, kako se stvara i što znači, već su je štoviše neki sladostrasno pretvorili u stvarnost, dojam u činjenicu pa i u tvrdnju da imamo najgore pravosuđe u Europi što je bedastoća i zločestoća s kojom onaj tko ju izgovara iz svojih sebičnih političkih, osvetoljubivih i frustrirajućih interesa zapravo pili granu na kojoj svi mi sjedimo. Naravno, ako zažmirimo, pravosuđe neće biti bolje, ali niti ima koristi od papagajskog ponavljanja da je ono “rak rana društva”. To više zvuči kao prijetnja s “poučkom” iz Poljske.
novinari sebe vide kao svete krave i komentiraju s visine ,donose zaključke.Kako to da ništa u ovoj državi nije dobro,niti jedan segment,samo se novinarstvo ne dovodi u pitanje,kakvo su nam novinari i kakvu 'istinu ' prpovjedaju.Godinama ste pratili mamićeve monologe,u trajanju jednog dobrog kokainskog kika,znajući sve njegove krimene,čak više nego prosječni građanin,a i danlje ste trčali na njegove'presice',odnosno kokainske tripove,valjda očekujuči da će neka mrvica s njegovog stola pasti na pod i uljepšati nekom dan.Mamića sam uzeo za primjer,kao što se stotine javnosti poznate osobe mogu zauzeti njegovo mjesto.Svaku kritiku ili ukaz na besmisao,novinari doživljavaju kao smrtni udarac njihovom egu i proglašavaju istu govorom mržnje,netrpeljivošću i druge floskule koje se nađu u rukavu.i onda jednog dana više nemamo ništa,niti pravde ,niti prava,niti zdravog razuma,ničega,a nitko ništa nije pogriješio i svi su samo radili svoj posao