Poljoprivreda je u Hrvatskoj drugo ime za nevolju. Kad god dođe u fokus javnosti, možete biti prilično sigurni da nije zbog dobroga. Vremenske neprilike, nekonkurentnost, korupcija u javnim natječajima, dugovi, depopulacija sela, kolaps Agrokora – sve to mori naše poljoprivrednike. No, daleko je najveći njihov problem naivna vjera u političare koji će uz malo računovodstvenog čarobiranja preko noći popraviti teško stanje. Neće.
Visoka očekivanja seljaka kod političara pak stvaraju potrebu za dokazivanjem pa domoljubnih parola i suludih ideja ne nedostaje. Davor Bernardić tako je nedavno predložio smanjenje PDV-a na domaće poljoprivredne proizvode, zanemarivši pritom činjenicu da PDV ne može biti različit za iste proizvode ovisno o zemlji podrijetla. Pod pritiskom javnosti je reterirao i predložio pomaganje domaćoj proizvodnji smanjenjem PDV-a na „proizvode koji se dominantno proizvode u Hrvatskoj“. Želi li država potaknuti poljoprivrednu proizvodnju, ne bi li joj prioritet trebalo biti dodatno rasterećenje proizvođača koji proizvode ono što masovno uvozimo, a ne onih čiji domaći proizvodi ionako dominiraju na tržištu? Evolucija Bernardićevog prijedloga iz neprovedivog u nelogični otkriva trenutačni maksimum lidera opozicije. U HDZ-u imaju puno razloga za slavlje.
Šef SDP-a tek je naknadno shvatio i to da njegov prvotni prijedlog ne bi prošao kod Europske komisije. Svoje je neznanje, tako karakteristično za našu državu, pokušao umotati ni manje ni više nego u hrvatstvo. Nije on briselski nego hrvatski političar. Nažalost po njega, ali i sve one koji padaju na parole, hrvatski se interesi u jednoj kompleksnoj zajednici na taj način ne mogu obraniti. Ako postoje određena pravila na koja smo pristali ulaskom u Uniju, onda ih se moramo pridržavati ili raditi na njihovoj izmjeni. Ignoriranje nije opcija. Budemo li se ponašali kao drumski razbojnici, drugi će nas tako početi tretirati i nikad se neće svrstati uz nas pri izmjeni europskih pravila. Takva samoizolacija dovela bi do toga da živimo po pravilima koja kreiraju drugi i na koja mi nemamo nikakvog utjecaja. Izlazak iz Unije tad bi bio jedino logično rješenje, ali naši se politički beskičmenjaci nikad neće odlučiti na takav potez. Oni su nas u nju i uvukli. Stoga je bolje za sve da nauče plivati u močvari. Za to ih plaćamo.
Bernardić se još jednom pokazao kao najbolji spin doktor za HDZ. Kao što je proljetos saborsku raspravu o ministru Zdravku Mariću pretvorio u raspravu o sebi, tako sad ministra Tolušića zasjenjuje svojim biserima. A upravo je Tolušić taj koji bi trebao biti glavna tema jer je nizom nepromišljenih izjava i loših poteza ozbiljno naštetio međunarodnom ugledu i ekonomskim interesima naše zemlje.
Ministar poljoprivrede samoinicijativno je pokrenuo potpuno nepotrebni trgovinski rat sa zemljama u okruženju koji bi, da sporni pravilnik nije vraćen na staro, izravno oštetio hrvatske izvoznike i potrošače, a kratkoročno koristio tek dijelu domaćih poljoprivrednih proizvođača. To je prava slika svakog protekcionizma – pogoduje se nekima na štetu svih ostalih. Cijenu na kraju netko mora platiti, a u ovom bi ju slučaju kroz rast cijena i smanjenje izvoza u susjedne zemlje, s kojima imamo priličan suficit u trgovini poljoprivrednim proizvodima, platila većina Hrvata.
Nije Tolušić, doduše, napravio ništa dosad neviđeno jer Ministarstvo poljoprivrede oduvijek funkcionira na tom principu. Upravljao njime HDZ, SDP ili HSS, politika je ista – pogoduj „svojima“, onima koji ti donose glasove i utjecaj u stranci, a ostalima kako bude. Bernardić je imao veliku priliku na primjeru HDZ-ovog ministra raskrinkati takvo upravljanje i popraviti ugled SDP-a među poljoprivrednicima koji je ozbiljno narušen u mandatu Tihomira Jakovine. Umjesto toga, odlučio je ući u nadmetanje populističkim rješenjima i tako učinio najveću uslugu HDZ-u. Pokazalo se, naime, da prava alternativa ovoj vlasti još uvijek ne postoji i Plenković može zadovoljno trljati ruke.
I Crkva osjeća da selo odumire, između ostalog, i zbog lošeg stanja u poljoprivredi pa je kardinal Bozanić pozvao na molitvu za odgovorne da zaštite potrošače, proizvođače i malog hrvatskog čovjeka od „nemilosrdnog nasilja diktature tržišta“. No, malom hrvatskom čovjeku treba upravo veliko, bogato i uređeno europsko tržište da ga zaštiti od raznih Tolušića i Bernardića. Jedinstveno tržište najveći je benefit članstva u Europskoj uniji i bili bismo ludi da ga ne iskoristimo. Oni za koje smo pozvani moliti žele Hrvatsku gospodarski izolirati i tako naštetiti i potrošačima, i proizvođačima.
Poljoprivrednici bi to konačno trebali shvatiti i sami se okrenuti „nemilosrdnom“ tržištu na kojem postoji velika potražnja za kvalitetnim proizvodima, a od države tražiti samo da im se makne s puta. Nakon dva desetljeća promašenih politika došlo je valjda vrijeme da sudbina seljaka bude u njihovim rukama umjesto da ovisi o Tolušićima i Bernardićima. „Pomozi sam sebi pa će ti i Bog pomoći“, kaže narodna mudrost. Želimo li da nam molitve budu uslišane, trebamo početi raditi sve suprotno od onoga što smo radili dosad.
Ne damo Beru mi za što !!!! Neka nama naseg dragog Bere.Daboga bio na čelu SDP 100 godina.