Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 0
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
SUBVERZIVNI RAT

Berlin je 1917. godine Lenjinu izdao kartu za vlak koji je doveo do crvene revolucije

Vladimir Lenjin
Foto: YouTube/Screenshot/Razna Istorija
1/7
06.12.2018.
u 21:40

Ulogu posrednika odigrali su marksist Alexander Lvovich Helphand, pseudonima Parvus, i Aleksander Edvard Kesküla, revolucionarni političar iz Estonije

Studeni je za Hrvatsku prepun mnogovrsne simbolike. Točno dvadeset sedam godina prije, u blatu i maglama plodonosnog Srijema, naoko važnu vojnu pobjedu, a zapravo samrtni hropac, proživljavala je crvena neman jugoslavenskog komunizma

Fanatičan i nemilosrdan

Pirovi su pobjednici rastuće bitke koja se sve više usmjeravala prema gradu Vukovaru uglavnom nosili crvenu zvijezdu petokraku, simbol kojim su se ponosili i članovi Drugog kongresa socijalističke radničke partije (komunista), održanom u istom gradu 1920. godine. Njime je prevlast u komunističkom pokretu Hrvatske i Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca došla u ruke revolucionarne (boljševičke) frakcije. Uzor im je bio lik i djelo Rusa Vladimira Iljiča Uljanova.

Daleko poznatiji pod pseudonimom Lenjin, on je kapitalističkom svijetu početkom studenog 1917. godine najavio sveopći rat. Fanatičan i nemilosrdan, Lenjin je na razvalinama imperijalne Rusije proglasio borbu 2do istrage vaše ili naše", a naoko za bolji, pravedniji i humaniji svijet. Ali, putem revolucije, tj. nasilnog prevrata. Njegov projekt je do zasluženog kraja čovječanstvo - prema relevantnim procjenama - koštao otprilike stotinu milijuna života. Uglavnom, boljševički je eksperiment od početka bio obilježen zapanjujućim prihvaćanjem nasilja, a u istom stilu je ponegdje, kao primjerice u jesen 1991. u Srijemu, i završio.

Foto: YouTube/Screenshot/TOP 5 Zanimljivosti

Trebalo bi danas biti poznato da je sustav vladanja naziva boljševizam život počeo kao uspješna operacija subverzivnog rata. Preciznije, Lenjin se u kritičnom trenutku ne bi mogao pojaviti u Rusiji te nagovoriti kolebljive drugove na izvođenje puča (ili, kako su ju komunisti diljem svijet počeli ubrzo nazivati, boljševičke revolucije) u Petrogradu bez oslonca na obavještajnu, materijalnu i logističku pomoć carske Njemačke. 

Dva urotnika

Korijene, pak, dogovora između dva urotnika, Berlina i Lenjina, treba tražiti u strateškoj situaciji Njemačke u proljeće 1917. godine te, o čemu kasnije, imperativa situacije u kojoj se našao budući vođa boljševika. Do tog je trenutka Prvi svjetski rat u Europi već odavna poprimio oblik gigantske opsade: Velika Britanija, Francuska i Rusija, zajedno s nizom manjih saveznika, u okruženju su držali Njemačku, Austro-Ugarsku, Bugarsku i Osmansko carstvo. Za Berlin je situacija postajala sve kritičnija. Svjesni da od presudne pobjede na zapadnoj bojišnici nema ništa, odsječeni od dodira s neutralnim svijetom (a time i nasušno važnim izvorima sirovina i hrane), suočeni sa sve vidljivijim pristajanjem SAD uz Antantu te prisiljeni sve više podupirati rapidno slabeće saveznike, Nijemci su u proljeće 1917. godine još jednom odlučili zaigrati na posebnu vrstu karte.

Naime, Berlin je zbog rastućeg položaja izolacije od početka svjetskog sukoba nastojao metodama subverzivnog rata poboljšati svoje izglede. Sredinom studenog 1914. godine Nijemci su stajali iza fatve Sheikh-ul-Islama, koja je pozivala na sveti rat protiv Velike Britanije i njezinih saveznika. Stajali su, opet uz pomoć Otomanskog carstva, i iza niza pokušaja poticanja pobuna protiv britanske vladavine u Indiji. Oni su dopremili 25.000 zarobljenih ruskih pušaka irskim ustanicima, tijekom događanja poznatih kao Uskršnji ustanak. Njemački etnograf Leo Frobenius pokušao je na savezništvo s Berlinom nagovoriti čak i etiopskog cara. Petnaestorica njemačkih obavještajaca planirali su, maskirani u cirkusku družinu, doprijeti do Emira od Afganistana te ga potaknuti na pobunu. 

Financijska podrška

Zajednička nit svim navedenim pokušajima (pored iznimno skromnih rezultata) bilo je nastojanje Berlina da pozivom na borbu protiv britanskog imperijalizma potakne nemire te oružani otpor protiv Londona. Naravno, vjerojatno je najpoznatiji, ali i spektakularno neuspješan, bio pokušaj uvođenja Meksika u rat sa SAD-om. Daleko više uspjeha Berlin je imao na istoku Europe, području gdje je vjerojatno trebao usmjeriti glavninu svog ratnog napora.

Foto: YouTube/Screenshot/TOP 5 Zanimljivosti

Jer, kako se pokazalo već krajem 1915. carska je Rusija zapravo bila najslabija karika unutar Antantina saveza. Veze Nijemaca i ruskih revolucionara nastale su rano. Prema svemu sudeći, ulogu ključnih posrednika odigrali su Alexander Lvovich Helphand (pseudonima Parvus), marksist, revolucionar i aktivist njemačke Socijaldemokratske stranke, i Aleksander Edvard Kesküla, revolucionarni političar iz Estonije. Parvus je rano, još početkom stoljeća, stupio u dodir s njemačkim obavještajcima te je u vrijeme rusko-japanskog rata razvio koncept prema kojem rat treba rabiti u subverzivne svrhe, tj. kako bi se potaknuli nemiri i revolucija. 

U ožujku 1915. godine više negoli zainteresiranima Nijemcima predao je memorandum u kojem je predložio da Berlin pokuša u Rusiji na vlast dovesti prijateljski režim. I to na način: da usmjeri podršku prema strankama koje su za socijalnu revoluciju, podupre zahtjeve neruskih naroda (Ukrajinaca, Finaca, Gruzijaca i Armenaca) za neovisnošću te, za našu priču najvažnije, organizira unutar Rusije propagandnu te podrivačku aktivnost usmjerenu k rušenju carizma. U tom dokumentu izrijekom su spomenuti Lenjin i njegova grupa kao poželjan odabir Berlina, a u kasnijem dodatku spomenutom memorandumu Parvus je otišao korak dalje. Predložio je financijsku podršku grupi profesionalnih revolucionara koji se, kako je naveo, "protiv ruskog carizma bore svim sredstvima" i čije su vođe, među njima i Lenjin, u Švicarskoj.

Parvus je zapravo Berlinu na pladnju ponudio originalan, detaljan i praktičan plan subverzije u Rusiji, a time, za Nijemce jasno najvažnije, i vjerojatne pobjede u ratu na istočnoj fronti. Kesküla je, pak, 1905. bio član jedne ruske revolucionarne skupine, pseudonima Kivi te vjerojatno u dodiru s japanskim špijunima u Rusiji. Negdje tijekom 1915. upozorio je Berlin na velike mogućnosti koje bi se otvorile podrškom neruskim narodima, a kao posebno potentnu skupinu u tom smislu naveo je Lenjina i njegovu grupu.

I Parvus i Kivi su prije proljeća 1917. godine bili u dodiru s Lenjinom. Prvi ga je površno poznavao od ranije, a nakon izbijanja rata, nesumnjivo zbog istovjetnog interesa, tj. revolucije u Rusiji, čemu je, treba napomenuti, bio privržen i Parvus, ti su dodiri intenzivirani.

Foto: EDUARD KORNIYENKO/REUTERS/PIXSELL

Dokumentarnom podlogom je dokazano da su se Lenjin i Parvus susreli u Bernu 1915., ali uglavnom tajnom ostaje sadržaj njihovih razgovora. Sasvim razumljivo, Lenjin je izbjegavao bilo kakvo identificiranje s ideološkim sudrugom, ponajviše zbog toga je Parvus već bio na glasu kao "čovjek na njemačkoj vezi", pa se pribojavao devastirajućih učinaka optužbe za izdaju Rusije. Prema nekim tumačenjima, koja imaju prizvuk točnosti, Lenjin je čak izazvao i javni sukob s Parvusom. Kasniji događaji upućuju na zaključak da je sve bio "dio igre" jer je Lenjinu iz razumljivih razloga odgovarala percepcija javnog distanciranja od Parvusa. 

Posrednu potvrdu, pak, sadržajnih veza Nijemaca i ruskih boljševika, predstavlja činjenica da je Parvus već uvelike bio uključen u financiranje propagandne kampanje Trockog u New Yorku, također usmjerene protiv carskog režima. Godine 1916. godine Parvus je financirao izazivanje industrijskih štrajkova u Rusiji. I Kivi je do proljeća 1917. godine uspostavio veze s Lenjinom. Budućem vođi boljševika prenio je između 200.000 i 500.000 Reichsmaraka. Financijska pomoć Nijemaca Lenjinovim boljševicima procjenjuje se danas na iznos od više milijuna (današnjih) američkih dolara.

Galerija - Simbol života u komunizmu proslavio 60. rođendan

Vladimir Lenjin
1/7

Demonstracije u Petrogradu

No, vratimo se Lenjinu. On se od ljeta 1914. nalazio u egzilu u Švicarskoj, najprije u Bernu pa u Zürichu. Napade prepuštenosti i ostavljenosti, karakteristične za nametnutu odsječenost od domovine, zamjenjivali su ispadi nepokolebljive volje za svrgavanjem carizma u Rusiji. Njegovo protivljenje ratu, koji je dosljedno i beskompromisno smatrao sukobom imperijalističkih sila na račun potlačenih klasa, poprimilo je fanatične razmjere. Otvoreno je priželjkivao poraz Rusije: izgubljeni rat, kako je, pokazat će se kasnije, ispravno ocijenio, nužno mora pokrenuti revoluciju. "Sva bit našeg posla [priprema za revoluciju]", izjavio je jednom sudrugu, "mora biti usmjerena u to da rat naroda pretvorimo u građanski rat [rat „vladajućih i potlačenih klasa" u Rusiji i svijetu]".

Očajanje zbog izolacije naglo se počelo vraćati s dolaskom informacija o revolucionarnim događanjima u domovini: tijekom veljače i ožujka 1917. Petrograd je bio mjestom masovnih demonstracija, potom je nastupila abdikacija dinastije Romanov i nestabilna vladavina Privremene vlade. Nesumnjivo, počela je revolucija koju je toliko priželjkivao i kojoj se toliko nadao: "Moramo ići [u Rusiju] po svaku cijenu", iznervirano je prekinuo drugog sudruga.

Foto: VASILY FEDOSENKO/REUTERS/PIXSELL

Ali, kako? Put brodom preko Atlantika i Sjevernog mora bio je dug i bremenit opasnostima, ne na posljednjem mjestu jer su Britanci vrlo dobro znali za njegove povjerljive veze s Nijemcima. Čim je jedan drugi revolucionarni vođa napomenuo da bi Berlin mogao pružiti jamstvo sigurnog prolaska do Rusije, Lenjin je pokazao znakovit interes. "Izvrsna ideja", prokomentirao je. Gotovo odmah je stupio u vezu s Parvusom. Sve što je uslijedilo u idućim danima, u prvom redu iznimna podrška kako njemačke vojske tako i njemačke diplomacije tom planu, treba promatrati kao operacionalizaciju ranije postojeće zamisli.

Za koju su sada nastupili potrebni uvjeti ili nužan kontekst: revolucionarna situacija u Rusiji, očiti njemački interes da se rat na istočnoj fronti konačno privede kraju te spremnost da se u tom smislu upuste u takvu vrstu akcije te Lenjin koji je na svaki način nastojao doći u središte događanja. Da bi riješio problem izolacije, ili situacije koju je jednom prilikom opisao riječima: "kao u boci", bio je spreman na sve, pa čak i na "sporazum s vragom". Lenjin je bio svjestan da ga njemačka podrška nužno vodi prema optužbama za špijunažu i nacionalnu izdaju, ali je, poput svakog pravog privrženika revolucije, pristao. Cilj opravdava sredstvo.

Prethodnica vlaka koji je Lenjina i njegove sudrugove doveo do Rusije, napustio je Zürich 9. travnja 1917. godine u popodnevnim satima. Već u tom trenutku protivnici su ga proglasili njemačkim špijunom i izdajnikom Rusije, pa su njegov odlazak popratili bijesnim i ogorčenim zvižducima. Ulaskom u Njemačku, u mjestu Gottmadingen premjestili su se u novi vlak, uvelike drugačije vrste. Temeljem ranijeg dogovora s Nijemcima on i Nadja zauzeli su mjesto u posebnom vagonu. U 22 sata istog dana zapečaćeni vlak, jer je Lenjin izričito tražio što manje dodira s vanjskim svijetom, počeo je sporo putovanje Njemačkom. Nekoliko dana kasnije dosegnuli su Baltik, prešli u Švedsku, potom i Finsku (tada dio Rusije).

Kao zanimljivost navedimo da su Britanci, kao i dobar dio svjetske javnosti, bili dobro upućeni u Lenjinov smjer kretanja. Jedan časnik britanske obavještajne službe (Harry Gruner) dočekao je ekspediciju tik pred ulaskom u Rusiju. Nakon ponižavajućeg pretresa, pustio ih je dalje. Godinama kasnije njegovi su ga kolege zadirkivale da je „samo tako, na slobodu pustio najopasnijeg čovjeka na svijetu, Lenjina". Kad se, pak, na umu ima kasnija smrtonosna učinkovitost režima kojeg je uspostavio vođa boljševika, opravdano se zapitati nije li Gruner trebao pronaći nekakav razlog, zadržati Lenjina te čovječanstvo spasiti crvene pandemije.

Foto: VASILY FEDOSENKO/REUTERS/PIXSELL

Raskrinkali ga Joyce i Zweig

Lenjin se na aktualne i kasnije optužbe da je bio puko sredstvo Berlina branio razlozima pragmatike. Nije o vlaku volio govoriti, osim vrlo iznimno. "Nema čuda u povijesti", rekao je jednom prilikom, ali, "ipak", "tu i tamo", "osobite koordinacije" se događaju. Nema sumnje da je tipičnom neodređenošću zapravo nastojao prikriti očitu činjenicu da je doista poslužio kao uspješno sredstvo njemačkog subverzivnog rata. Takvim su ga vidjeli drugi, poput Jamesa Joycea i Stefana Zweiga te, naravno, sami Nijemci. "Lenjinov ulazak u Rusiju uspješan", izvijestio je glavni njemački špijun u Švedskoj u travnju 1917., "a počeo je raditi u skladu s našim željama".

Jer, učinak kojeg je postigao u Rusiji bio je savršeno podudaran s njemačkim interesima na Istoku: parolama "Revolucionarnog defetizma", poput "mira, kruha i zemlje", do kraja je srušio ionako nestajuću otpornu moć ruskih vojnika i privukao ih revolucionarnim sovjetima, a podrškom Fincima i Ukrajincima uvelike rastočio okvir ruske države. Sve navedeno približavalo je Rusiju izlasku iz rata.

Imao je, naravno, Lenjin pravo u vlastitim mislima njegovati ideju da je dogovorom s Nijemcima "služio višem cilju svjetske revolucije i komunizma", ali bez njemačke pomoći prvu etapu tog cilja nikad ne bi vidio. Lenjinova karta za vlak Berlinu i više se nego dobro isplatila. Manje od godinu kasnije, u ožujku 1918. godine, Berlin je pobijedio u ratu na Istoku. Objektivni sud Lenjinov bi doprinos njemačkoj pobjedi nesumnjivo presudio dragocjenim.

>> Pogledajte što su u IDS-u rekli o relativizaciji ustaštva u Hrvatskoj

Komentara 3

DI
dirižabl
21:49 06.12.2018.

Da je znao da je posijao sjeme najveće tragedije od postanka vipestaničnih organizama, poderao bi kartu kao p. der playboy

DU
Deleted user
09:59 07.12.2018.

Jedino što u tekstu iz početka 80' iz Vjesnika nedostaju jedni od glavnih ''aktera''tzv.Hazari.Lp.

NE
neboiznadzagreba
23:52 07.12.2018.

Oni koji financiraju revolucije obično ih i zajašu; Rusija i Velika Britanija, tek su nedavno otplatila kredite dignute da bi financirale prestrašnu klaonicu Prvog svj. rata, Njemačka je oderana odmah jer je bila gubitnik. Dakle, svi su platili, a netko i dobro zaradio!

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije