Model upravljanja Gradom Zagrebom koji je uspostavio Milan Bandić stručnjaci, analitičari i mediji, gotovo bez iznimke, više od jednog desetljeća opisuju terminima kao što su klijentelizam, pogodovanje, korupcija i populizam. Kada se značenje tih pojmova poveže s činjenicom da je Milan Bandić biran za gradonačelnika Zagreba čak šest puta, i to u vrlo različitim stranačko-ideološkim aranžmanima, čovjek može samo doći do zaključka kako u Zagrebu živi veliki broj građana koji ili podržava ili barem ne zamjera političaru ono što se općenito smatra patološkim političkim pojavama. Takva pomisao svakako budi jezu u svakom zagovorniku demokracije kao modela upravljanja zajednicom koji najefikasnije osigurava opće dobro.
Međutim, prije nego pristanemo pomiriti se s činjenicom da oko nas živi tako puno ljubitelja korupcije i pogodovanja, valjalo bi pokušati sagledati model upravljanja, ili model politike, Milana Bandića iz druge perspektive, koja omogućuje da njegovi birači i simpatizeri ono što većina stručnjaka i analitičara smatra patološkim dožive pozitivnim i prihvatljivim. To ne znači da je naša ocjena Bandićeva nasljeđa pozitivna, upravo suprotno. No, bez razumijevanja na čemu se temeljila politička uspješnost tog modela, bit će ga teško u sljedećim godinama razgraditi.
Prije svega, Milan Bandić je prvi među hrvatskim političarima koji je deelitizirao politiku. Bandić je pazio da svojim govorom (“kaj” s hercegovačkim naglaskom), vokabularom (vrlo jednostavnim i prizemnim), oblačenjem (rijetko u kravati, često u običnoj majici i dolčeviti), gestama (na stotine kumstava) i postupcima (čuveno koračanje po blatu Kozari boka) svakodnevno pokazuje da ne dolazi “s visina” i da nije jedan od pripadnika “elite”. Dok većina koja igra na kartu populizma jesu pripadnici elite te je njihovo distanciranje od elite i pozivanje na “narod” samo (prazna) jezična, Bandić je u tome bio uvjerljiv u svakom pogledu. On je takvim političkim stilom privukao pažnju brojnih birača, uglavnom srednjeg i nižeg socijalnog statusa, te trajno dobio naklonost brojnih od njih, jer je izgledao znatno uvjerljivije kada je davao obećanja da će riješiti njihove probleme.
Drugi važan element Bandićeva modela vladanja odnosi se upravo na način rješavanja problema građana. On ih je najčešće rješavao neposredno, individualno i osobno, a ne sustavno i kroz opća pravila. U nedjelju nakon smrti na portalima se mogla pročitati ispovijest tugujućeg simpatizera kojem je Bandić zaposlio sina. Drugi je bio tužan jer mu Bandić nije uspio ispuniti neko obećanje. I ona sustavna rješenja koja je Bandićeva uprava donosila često su išla u smjeru osiguravanja trajnih materijalnih beneficija pojedinim skupinama građana, često upravo onim siromašnijima, a koje je teško opravdati iz perspektive suvremenih javnih politika. Svi koji su radili u gradskim poduzećima imali su, relativno gledajući, pristojne plaće i solidne radne uvjete, u odnosu na vrstu radnog mjesta i stupanj obrazovanja, bez obzira na “rentabilnost” tih poduzeća.
Čak i (pravno nikada sankcionirana) pogodovanja “kumovima” i “pajdašima” vjerojatno su se dijelom prelijevala prema zaposlenicima tih poduzeća. Upravo ovakvi primjeri podloga su tezi o klijentelističkom modelu vladanja iz uvoda. Iako se takav način upravljanja ne može opravdati iz perspektive načela dobrog upravljanja te nesporno predstavljaju patološku političku pojavu, on je predstavljao glavni izvor Bandićeva političkog kapitala. I to takvog koji se sporo troši i otporan je na sve afere jer se temelji na osobnoj zahvalnosti. Ta zahvalnost vidljiva je u redovima ljudi koji se dolaze upisati u knjigu žalosti, a vjerojatno će se vidjeti i sutra na pokopu.
Kombinacijom dvije navedene strategije, Bandić je Zagreb podijelio po liniji socijalnih razlika, umjesto standardnih linija podjela prema identitetu i odnosu prema nasljeđu Drugog svjetskog rata. S jedne strane su uglavnom pripadnici nižih socijalnih slojeva i rubnih dijelova grada kojima je Bandić, bilo na osobnoj razini bilo nekim širim potezima, unaprijedio kvalitetu života, a na drugoj strani su pripadnici srednje klase i građanski sloj za koje je Bandić predstavljao sliku svega lošeg i “primitivnog” u Zagrebu. Upravo stoga što je oblikovao “svoju” liniju podjela u Zagrebu, Bandić je mogao mijenjati “ideološke šinjele”, a i dalje pobjeđivati. Bandićev model vladanja Zagrebom pomalo podsjeća na neke karizmatične kasno-socijalističke direktore, koji su na sličan način, osiguravanjem radnih mjesta, stanova i sličnih beneficija, dobivali gotovo božanski status u svojim sredinama, a čija je personifikacija bio Fikret Abdić – Babo iz Bosanske krajine.
Nije isključeno da je Bandić svoj recept uspješne politike naučio upravo u Partiji tijekom 1980-ih, kada se unutar socijalističkog sustava na nižim razinama etablirala određena vrsta socijalističkog populizma i klijentelizma oko (više-manje) uspješnih socijalističkih poduzeća. A vjerojatno i dio same „potražnje“ za takvim modelom upravljanja među biračima potječe iz tih vremena. Postavlja se pitanje može li smrt Milana Bandića doista donijeti raskid s tom tradicijom koja spada u kasni hrvatski socijalizam i mladu hrvatsku demokraciju, kao što biografija Milana Bandić spaja ta dva perioda naše novije povijesti.
VIDEO Protiv Milana Bandića je podneseno 250 kaznenih prijava, a uhićen je zbog afere Agram
vampir je nastavio di je krivousti stao