Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 94
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
Od Zagreba do Pule

'Fali mi sirijska glazba, ali i tu ima super pjesama – Minea je zakon'

Azilanti i izbjeglice na izletu u Istri
Foto: Duško Marušić/PIXSELL
1/5
22.11.2017.
u 18:34

Ovaj izlet u Istru organizirali smo za četrdesetak tražitelja azila i azilanata s ciljem integracije –kazao je Tvrtko Barun

Ajmo’ pitanje, ajmo’ pitanje, ajmo’ pitanje – sa zadovoljnim smiješkom na licu energično i namjerno blago iritantnim tonom uzvikuje Tvrtko Barun (34) dok sjedi na sasvim stražnjem sjedalu velikog plavog autobusa koji sa svojih pedesetak putnika neumorno grabi negdje po autocesti Rijeka – Zagreb.

– Čekaj, čekaj, ovo je teško, ne mogu tako brzo – odgovara mu desetogodišnja Melina koja sjedi odmah desno do njega. Podiže obje ruke u zrak i zatim dlanovima prekriva oči, a lice naginje prema dolje. Nešto nerazgovijetno i jedva čujno mumlja, ruke su joj i dalje čvrsto prislonjene uz oči, djeluje kao da se, barem metaforički, pokušava sakriti i od Tvrtka, i od mene, ali i od desetak drugih ljudi kojima je okružena, a čiji su pogledi upereni u nju. U tom njezinu ritualu prolaze sekunde – njih sedam, osam, devet... Nitko ne govori, čuje se samo zvuk motora autobusa, a onda u jednom trenutku Melina kao iz topa progovara: – Je l’ ima brkove!?

Azilanti i izbjeglice na izletu u Istri
1/19

Pogodi tko sam

– Bravo, ima – odgovara joj Tvrtko. Ona ne krije oduševljenje, a zatim bez previše odugovlačenja postavlja iduće pitanje: – Je l’ ima bradu?

– Nema – odgovara Tvrtko, a na red za postavljanje pitanja dolazi petnaestogodišnji Hamza. Cijeli stražnji dio autobusa u kojem su se nalazila uglavnom izbjeglička djeca s područja Sirije i Irana te još nekoliko bliskoistočnih i sjevernoafričkih zemalja igrao je tog petka 10. studenog igru “pogodi tko sam” u kojoj je cilj pomoću postavljanja pitanja pogoditi osobu koju je netko zamislio, a ta osoba smije odgovarati samo s da ili ne. Kratili smo tako vrijeme od otprilike četiri sata vožnje koliko nam je trebalo da autobusom stignemo od Pule natrag do Zagreba iz kojeg smo se tog dana rano ujutro zaputili na jednodnevni izlet u Istru – točnije Grožnjan, Valbandon i Pulu.

– Ovaj izlet organizirali smo za četrdesetak tražitelja azila i azilanata s ciljem integracije u hrvatsko društvo kroz upoznavanje Istre, kako bismo im približili lokalnu kulturu i običaje te kako bi i njima omogućili da se međusobno slobodno podruže izvan Centara za azilante – kazuje pater Tvrtko Barun, ravnatelj Isusovačke službe za izbjeglice (JRS) u jugoistočnoj Europi koja je i organizirala put u Istru. Nije im ovo prvi put da su se odlučili na takav pothvat, organizirali su već prije ove godine i izlet u Trakošćan, lani se išlo na Plitvička jezera...

– Ovisi o sponzorima i još nekim drugim stvarima uglavnom vezanima uz financije, ali svakako da planiramo ovakve izlete organizirati i u budućnosti – kaže pater Barun koji se, sasvim očekivano, ne voli hvaliti postignućima za koje je zaslužan otkako je prije tri godine preuzeo ulogu ravnatelja JRS-a. Ipak, od nekih volontera JRS-a koji su također bili s nama na putu saznajem kako je u trenutku kad je Barun došao na čelo službe u JRS-u bio “jedan i pol čovjek”, dok danas organizacija broji petnaestak stalnih članova i čak pedesetak volontera. Osim organiziranja izleta svaki dan su s azilantima i tražiteljima azila, svaki član i volonter JRS-a ima “svoju obitelj” za koju je zadužen, neki jednu, a neki njih četiri-ili pet, a trude se da nikad ne prođe više od tjedan dana a da ih barem jednom ne posjete.

– Prije tri godine došao sam iz Irana u Hrvatsku, ondje sam radio kao zavarivač, a ovdje mi je u početku bilo teško naći posao, malo zbog toga što su ljudi bili skeptični prema meni, ali ponajprije zbog nepoznavanja jezika. Imao sam sreće da sam susreo Tvrtka s kojim sam se ubrzo sprijateljio i koji mi je puno pomagao, a na kraju mi je ponudio i posao u JRS-u – priča mi Amin na hrvatskom jeziku dok u petak ujutro pored ulaza u Importanne centar na Glavnom kolodvoru čekamo zadnjih nekoliko obitelji da se pojave pa da možemo krenuti put Istre. Iako je polazak dogovoren u osam sati, a petero volontera je taman dvije minute prije osam malo “na knap” stiglo do autobusa s vrećama punim pića, voća i hrane koje će na putu podijeliti izletnicima, među organizatorima se počinje osjećati blaga panika.

Foto: Duško Marušić/PIXSELL

– Rekli su da su tu kod neke zgrade i da stižu za pet minuta – pokazuje jedan. Čekamo obitelj - oca, majku i malo dijete – koji bi trebali stići svakog časa. Kako to obično biva, prolazi petnaestak minuta, vozač autobusa već deseti put nervozno pogledava na sat, a svi i dalje iščekujemo zadnju obitelj azilanata koja nikako da se pojavi. Okrećemo se u svim smjerovima, a onda se odjednom začuje prodorni glas curice od kakve tri ili četiri godine.

Nuri je prava zvijezda

– Nuuuuuuuriiiiii!!! – veselo viče i poskakujući trči u zagrljaj 25-godišnjem Nuriju al-Ahmedu koji je rođen i odrastao u Zagrebu nakon što su mu se roditelji u Hrvatsku doselili još osamdesetih godina prošlog stoljeća. Nuri je definitivno najveća zvijezda među svim klincima koji su išli na ovaj izlet, nisam siguran da je itko prošao pored njega, a da ga nije zagrlio ili izljubio, što niti ne čudi s obzirom na to da već dugi niz godina volontira u JRS-u, za što je pronašao vremena i uz težak studij Fakulteta elektrotehnike i računalstva koji je završio u roku.

Posebno je cijenjen ali i koristan u JRS-u s obzirom na to da jednako dobro govori i arapski i hrvatski, pa su ovakvi izleti bez njega nezamislivi, baš kao i bez Ene koja je rođena u Hrvatskoj, ali je više od petnaest godina živjela u Libiji gdje je usavršila arapski. Nakon povratka u Zagreb počela se baviti glumom, a od prije nekoliko godina također redovito volontira u JRS-u.

I dok Ena i Nuri služe kao glavni prevoditelji s hrvatskog na arapski, a Amin s hrvatskog na perzijski, iznenađuje činjenica kako gotovo niti jednom djetetu, a ima ih u rasponu od dvije-tri pa do sedamnaest godina, prevoditelj i ne treba. Svi oni bez poteškoća slušali su turističku voditeljicu koja je govorila najprije na hrvatskom, a potom na engleskom. Već nakon što bi završila s dijelom na hrvatskom malci bi svojim roditeljima, koji su s hrvatskim ipak imali dosta više poteškoća od svoje djece, krenuli na materinskom jeziku prepričavati što su upravo čuli.

Bok, ja sam Abdul – rekao mi je sitniji dječak pored kog sam u busu sjeo na početku izleta i pružio mi ruku da se upoznamo. Iako sam isprva bio iznenađen jer mi se obratio na vrlo dobrom hrvatskom, pomislio sam kako zna tek osnove jezika i nisam se nadao da ću s njim uspjeti više porazgovarati “po naški”. Iako je u početku bio malo sramežljiv, ubrzo sam uspio saznati kako ima sedamnaest godina, da pohađa drugi razred gimnazije, da baš ne voli matematiku i da su s njim ovdje na izletu još dva mlađa brata. Porazgovarao sam i s njima, petnaestogodišnji Hamza, iako je mlađi, još bolje govori hrvatski, a u školi su mu najdraži predmeti fizika i matematika.

– Jedino s čim stvarno imam problema u školi je lektira, baš mi je jako teško čitati jer moram biti posve koncentriran. Nije da ne volim čitanje, u Siriji sam obožavao lektiru, ali na hrvatskom mi jednostavno jako teško ide – govori mi Hamza od kojeg sam saznao i kako su se on, braća i majka u našu domovinu iz sirijskog grada Alepa ovamo doselili prije godinu i pol. Iako mu je ovdje lijepo, a čak su ga i u razredu dobro prihvatili, nedostaje mu rodni grad, kultura, običaji, način života, a posebno sirijska glazba koju puno sluša na internetu.

– Ali imate i vi nekih super pjesama, Minea mi je zakon – kazuje Hamza koji mi je u busu s oduševljenjem pustio još nekoliko stvari koje spadaju u domenu “cro dancea devedesetih”, a koje ga, kako tvrdi, podsjećaju na sirijsku glazbu. Dok mi je on puštao nekadašnje hitove, načuo sam razgovor dviju sestara – Meline koja ide u peti razred i Negor koja je sada osmašica – koje između sebe razgovaraju na hrvatskom. Obje su iz Teherana, a u Hrvatsku su se doselile prije nešto manje od dvije godine, a moram priznati da po njihovu govoru uopće ne bih prepoznao da se radi o nekome kome hrvatski nije materinski jezik.

– Znam nekako sve pričati, ali me muče padeži u gramatici. Isto kao i Hamza, ne volim čitati lektiru, evo baš mi je zadnja bila Alkar, taj jezik u toj knjizi je nekako drugačiji od ovog koji se priča, i baš mi je teško to za čitati, ali dobila sam pet – pohvalila se Negor koja je, što su mi rekli volonteri JRS-a, sedmi razred završila s pet nula, a prepreku u tome joj očito nije predstavljalo nepoznavanje jezika.

Boriti se za sebe

– Kad nisam nešto znala na hrvatskom rekla bi na engleskom, ali profesorice mi to više ne dopuštaju otkako sam krenula u osmi razred – priznaje Negor koja se, kako kaže, nada da će jednog dana upisati medicinski fakultet i postati liječnica. Ali da joj ne idu dobro samo jezici pokazuje i idući primjer. U igri “pogodi tko sam” koju je u autobusu igralo nekoliko volontera i djece, Negor je bez većih problema pogodila da je osoba koju je Tvrtko Barun zamislio - ban Josip Jelačić, sasvim neloše postignuće za nekoga tko do prije dvije godine praktički nikada nije niti čuo za Hrvatsku, a kamoli znao išta o njezinoj povijesti.

– To samo dokazuje i pokazuje koliko je integracija bitna i koliko su svakodnevna druženja s njima bitna. Ne smijemo ih izolirati na jedno mjesto, zato i mislim da Centar za azilante u hotelu Porin nije idealno rješenje. Trebali bismo ih razmjestiti po gradu, tako da moraju dolaziti u doticaj s drugim ljudima, ali i drugi ljudi s njima, a ne da žive u mjestu ili dijelu naselja koje je stigmatizirano – smatra Tvrtko Barun. Upravo dok smo obilazili pulsku arenu u to me uvjerila i Shahla Palani, 40-godišnja Kurdistanka koja je u Hrvatsku iz sjevernog Iraka, gdje je bila učiteljica razredne nastave, došla u potrazi za boljim životom. Najprije su ju smjestili u prihvatilište u Kutini.

– Ondje su se svjetla gasila u 22 sata, nije bilo gotovo nikakve slobode, nikamo nismo mogli, osjećala sam se kao u zatvoru. Zatim sam jednog dana odlučila otići, sjela sam na vlak i došla u Zagreb. Taksista sam zamolila da me odvede do hotela Porin, odakle sam krenula dalje u svoju borbu za to da ostanem ovdje. Najprije me nisu htjeli primiti ni u Porin, s vremenom sam dobila stan na korištenje u Sopotu, a poslije, zahvaljujući Tvrtkovoj pomoći, i posao pomoćne kuharice u jednom restoranu u centru Zagreba. Ne želim nikakvu milostinju, radim šest dana tjedno i nije mi teško, obožavam vašu zemlju i vaše ljude, a svima onima koji ovdje doista žele ostati poručujem da se sami krenu boriti za sebe jer gotovo nikoga drugoga nije briga za vas – poručuje Shahla Palani.

Pogledajte i video o skrivenim lokacijama na Google Mapsu:

Komentara 10

Avatar Eddie
Eddie
18:40 22.11.2017.

Integriraj si ih doma!

DU
Deleted user
19:04 22.11.2017.

Npr mozete organizirati obilazak Istre djeci iz Dalja, Erduta ili Iloka...pose...em vam se na ovo multi kulti sra...e ...pljuc...GO HOME...Syria is free now and there is no reason to stay here.

DU
Deleted user
19:00 22.11.2017.

Ako mi se nešto gadi to su tkz humanitarci koji se brini za glad u africi, nose bedzeve za pomoc Siriji a u istom trenutku u krugu par stotina metara neko dijete nema prikladnu odjecu za zimu...ajde odhebite u skokovima!

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije