Kada je nedavno uz veliku pompu i birani kulturni program u Parizu obilježavana stota godišnjica od završetka Prvog svjetskog rata, svjetski državnici pozvani su da knjižnici Pariškog mirovnog foruma simbolički poklone po jednu knjigu.
Pogodite što je toj knjižnici poklonio austrijski predsjednik Alexander Van der Bellen? Pa djelo znamenitog Karla Krausa “Posljednji dani čovječanstva” ili u originalu “Die letzten Tage der Menschheit” iz 1922. godine koje je, usput rečeno, prije četiri godine objavljeno i na hrvatskom jeziku (u nakladi Disputa i Hrvatskog filološkog društva) u prijevodu Seada Muhamedagića.
Kraus u “Posljednjim danima čovječanstva” piše baš o kataklizmičkom Prvom svjetskom ratu i o kraju jedne epohe u kojoj je i Hrvatska uostalom imala svoju važnu dionicu. A što je pariškoj knjižnici poklonila njemačka kancelarka Angela Merkel? Poklonila je knjigu “Pisma sinu” u kojoj su objavljena pisma važne njemačke kiparice i grafičarke Käthe Kollwitz kojoj je sin poginuo u Prvom svjetskom ratu na belgijskom bojištu.
Slovenski predsjednik Borut Pahor izabrao je ratni roman suvremenog slovenskog pisca Drage Jančara “Noćas sam je vidio” koji je na sreću preveden i na hrvatski jezik (nakladnik Meandar Media, prijevod Neda Fanuko), a koji je 2014. godine proglašen za stranu knjigu godine u Francuskoj.
Francuski predsjednik Emmanuel Macron knjižnici je poklonio knjigu pjesama Guillaumea Apollinairea, a za pjesnika i to Fernanda Pessou se odlučio i portugalski predsjednik Marcelo Rebelo de Sousa.
Talijanski predsjednik Sergio Mattarella Mirovnu je biblioteku obogatio poznatom knjigom talijanskog pisca židovskog porijekla Prima Levija “Zar je to čovjek” koja je u Hrvatskoj objavljena u više izdanja, češki je premijer Andrej Babiš u Pariz došao s knjigom Karela Čapeka, dok je nekoliko afričkih predsjednika poklanjalo djela južnoafričkog aktivista i kasnijeg predsjednika Nelsona Mandele.
A koju je knjigu pariškoj biblioteci poklonila hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, koje je završila studij engleskog i španjolskog jezika na Filozofskom fakultetu u Zagrebu? Predsjednica je u Pariz došla s epom “Judita” Marka Marulića napisanom na samom početku 16. stoljeća.
“Prvi hrvatski umjetnički ep poklanjam knjižnici kao uspomenu na hrabru i odlučnu heroinu koja je žrtvovala svoj život za svoju domovinu, svoj narod, za slobodu i mir koje smo i danas, stoljećima kasnije kao temelju vrijednost dužni podariti našoj djeci, našim potomcima”, izjavila je predsjednica u Parizu prema novinskim izvještajima.
Točno je da je Marulićeva “Judita” knjiga od epohalnog značaja za hrvatsku kulturu. Ali je i točno da hrvatska literatura ima svog epohalnog pisca koji se opsesivno bavio Prvim svjetskim ratom a to je Miroslav Krleža.
Njegova je antologijska antiratna proza o Prvom svjetskom ratu, kojega je bio i sudionik, ušla i u antologiju proze o Velikom ratu objavljenu u Velikoj Britaniji. Ali u Hrvatskoj vladaju druga pravila. Simbolika idealizirane ženske Juditine žrtve ovdje je jača od tužne simbolike Franje Kadavera ili domobrana Jambreka. Pametnome dosta.
