Bit današnjeg problema HOS-ove ploče u Jasenovcu posljedica je nerješavanja problema svih struktura hrvatske vlasti od osamostaljenja, a Plenkovićeva krivnja razmjerna je vremenskom udjelu njegova premijerskog mandata u ukupnim godinama mandata svih dosadašnjih vlada.
Istina, Plenković za sadašnju eskalaciju snosi odgovornost jer je uzmaknuo pred problemom gurajući ga pod tepih. Umjesto da problem rezolutno riješi, osnovao je tko zna koje po redu povjerenstvo, čekajući valjda neka bolja i povoljnija vremena. Paradoksalno je stoga da je Plenkovićevo povjerenstvo za suočavanje s dalekom prošlošću zapravo rezultat njegova izbjegavanja da se suoči s recentnom poviješću nečinjenja. Činjenica je da spomen-ploči na kojoj je natpis „za dom spremni“ u Jasenovcu nije mjesto. Odgovor na pitanje je li joj igdje mjesto, prepustimo tom povjerenstvu kad ga već imamo. Ako odradi posao koji mu je premijer namijenio, možda se konačno na duge staze riješi prijepor koji nepotrebno truje društvo već četvrt stoljeća. Pritom je važno naglasiti da suočavanje s tekovinama oba totalitarizma – ustaškog i komunističkog – treba rješavati odvojeno.
Zločine ne smijemo dovoditi u uzročno-posljedičnu vezu, nego svaki posebno istražiti i pravedno osuditi. Sve drugo je zamagljivanje u funkciji ostvarivanja sitnih političkih ciljeva. Zasad treba jasno reći – postavljati ploču sa simbolom ustaškog režima u neposrednoj blizini mjesta stradanja tisuća ljudi pod tim režimom ispod je svake civilizacijske razine, isto kao što bi mučka provokacija bila istaknuti stih „Druže Tito, mi ti se kunemo...“ negdje u okolici Bleiburga.
Može li se to zabraniti? Može, ali valja imati na umu da je svaka zabrana izražavanja u biti antidemokratska i kontraproduktivna. Možda je stoga Jandroković u pravu kada kaže da to pitanje zasad ne treba tretirati kao pravni nego etički i civilizacijski problem.
Pitanje je samo jesmo li dovoljno civilizirani.
