Najčešće korištena riječ u premijerovom izvješću povodom prve godišnjice njegove vlade bila je strategija.
U ovih je godinu dana nastalo jako puno strategija i još više provedbenih planova, a na njima je radilo more radnih skupina koje je nadgledala sva sila povjerenstava. Ukratko, vlada je proizvela jako puno papira. Nabrajajući svoja postignuća Plenković, doduše, nije spomenuo da je ovo po broju dužnosnika najveća vlada u povijesti naše mlade države, ali to se valjda i trebalo očekivati jer netko mora uokolo nosati sve te papire.
Strateški je u svom govoru još jednom predimenzionirao važnost Agrokora za hrvatsku ekonomiju, a upravljanje krizom u koncernu nazvao „najvećim reformskim procesom“ iako je riječ tek o gašenju požara s upitnim pravosudnim epilogom. Upravljanje krizom u Agrokoru nije gospodarska reforma, a to što je Plenković izabrao baš te riječi dovoljno govori o reformskom potencijalu ove vlade.
Stabilnost je nažalost pobijedila reforme i do kraja ovog mandata možemo očekivati tek manje zahvate poput porezne reforme ministra Marića ili regulatorne giljotine ministrice Dalić koji jesu hvalevrijedni, ali su nedovoljni kako bismo do kraja iskoristili pozitivne ekonomske vjetrove u Europi i svijetu i kvalitetno se pripremili za sljedeću recesiju koja je normalni dio svakog poslovnog ciklusa.
Ono za što se punom parom pripremamo, sudeći prema Plenkovićevim riječima, ulazak je u eurozonu. Nije da on ne bi imao i pozitivnih učinaka poput smanjenja kamatnih stopa ili uklanjanja troška konverzije, ali bi nas zato dugoročno zatočio u klubu čija se monetarna politika ne bi vodila sukladno našim potrebama nego onima većih i bogatijih članica. Iako imamo ugovornu obvezu pridruživanja, odluka o trenutku podnošenja zahtjeva za ulazak u tečajni mehanizam ERM 2 isključivo je naša i ne treba ju donijeti nepromišljeno.
Za očekivati je da pobornici ulaska u euro i ekonomski analitičari izvode zaključke na temelju trenutnih okolnosti, ali Europska unija nije ukopana u mjestu i u njoj se na dnevnoj bazi odvija više paralelnih procesa. Jedan od njih je i proces daljnje političke integracije koji je danas u dva navrata spomenuo i sam Plenković, naglasivši da Hrvatska želi biti dio jezgre EU-a koja će se dalje integrirati.
Ta daljnja integracija pretpostavlja i fiskalnu uniju, a ona pak ujednačavanje poreznih stopa u cijeloj Uniji o čemu se već duže vrijeme otvoreno govori u Bruxellesu. Dio europskih lidera već sad zaziva europskog ministra financija, a taj će proces samo ići dalje. Nije to nikakvo posebno iznenađenje jer jasno je da zajednička valuta teško može funkcionirati ako države različito odgovorno upravljaju svojim javnim financijama. Pitanje koje si Hrvatska mora postaviti u kontekstu pristupanja eurozoni jest želi li da sutra netko drugi određuje njezinu poreznu i proračunsku politiku i koje to mi komparativne prednosti nudimo ulagačima ako imamo iste porezne stope kao ostatak EU-a. Uz stare članice s uređenom upravom, pravnom stabilnošću i visokorazvijenom infrastrukturom, Hrvatska nema nikakve šanse.
Najvažnije je pitanje shvaćaju li Hrvati stvarne posljedice ovakve političke odluke. Država koja ne kontrolira svoje granice, ne kroji svoju vanjsku politiku, nema svoju valutu, ne određuje vlastite poreze i ne upravlja samostalno javnim financijama, čije se zakonodavstvo kroji van njezinih granica, a strani je sud nadređen domaćima, nije više država u pravom smislu riječi. Dio ovih nadležnosti pristupanjem smo već predali Europskoj uniji, a ulazak u „EU prve brzine“ znači konačnu dekonstrukciju hrvatske države do te mjere da će od nje ostati samo otvorene granice, zastava i himna.
Europski establishment svojski će se potruditi provesti nove integracijske procese bez promjene ugovora jer to bi tražilo ratifikaciju u državama članicama. Poznata je stvar da Bruxelles demokraciju shvaća kao nepotrebnu komplikaciju pa možemo očekivati šeksovsko silovanje procedura koje će opasno podsjećati na pakiranje odbačenog europskog Ustava u Lisabonski ugovor.
Preživi li Plenković turbulentna vremena koja su pred njegovom vladom i bude li ustrajan u svome naumu koji je danas pošteno iznio svima na znanje i ravnanje, Hrvatska nažalost neće preživjeti njega. Priroda Europske komisije i način glasovanja u Vijeću i Europskom parlamentu ne dozvoljavaju nam samostalno odbacivanje onoga što nije u našem nacionalnom interesu i to će nas učiniti potpuno ovisnima o milosti velikih i moćnih. O našoj će sudbini odlučivati drugi, a nastavak odljeva radno sposobnih uz sasvim izvjestan kolaps mirovinskog sustava kojem je i ova vlada doprinijela povećanjem mase mirovina jamstvo je da ćemo pritom još i loše živjeti.
Postoje tri hrvatske jedna je normalna narodna hrvatska, druga je udbaška hrvatska a treća je dijaspora, prva sigurno nestat neće, za drugu samo se čeka kad će riknut a treća je besmrtna, eto.