Prošlo je deset godina od posljednje globalne recesije nazvane Velikom, a kako se recesije (pad bruto domaćeg proizvoda više kvartala uzastopno) u svijetu javljaju neumoljivom pravilnošću svakih osam do deset godina, analitičari novu očekuju svaki čas. Stoga je pravi trenutak za provjeru dočekuje li danas hrvatska država recesiju spremnija nego 2008.
Prethodna je recesija hrvatsku državu snažno pogodila: od 2002. do 2008. hrvatska je država potrošila više nego što je uprihodila oko jedne četvrtine BDP-a, dok je u sedam godina nakon izbijanja recesije, počevši od 2009., potrošila otprilike 40 posto BDP-a više. Da bi pokrivala deficite hrvatska “opća” država je svoj relativni dug iz 2008. (bez jamstava) od 28 posto BDP-a do 2017. povećala na 77,5 posto BDP-a, a u apsolutnom iznosu sa 98,2 na 283,3 milijarde kuna (podaci su iz HNB-ovih Biltena). Obuhvati države i metodologija izračuna su se pritom mijenjali, ali ne bitno. Većina država u svijetu u Velikoj je recesiji znatno povećala svoju zaduženost, i relativno i apsolutno.
“Recesija”, naime, znači da je privatna potrošnja (ili potražnja, inozemna i domaća) pala, da su građani u strahu od vlastite nelikvidnosti i insolventnosti dio novca koji su trošili prebacili u štednju. Domaća je potražnja 2009. pala za 11,3 posto, iduće godine za još 4,5 posto, a padala je, ali pomalo, i iduće četiri godine. Kad se to dogodi, netko drugi mora novac sa štednje vratiti u gospodarstvo, netko drugi mora povećati svoju potrošnju, a to nema tko osim države. No, kad se privatna potrošnja oporavi i vrati na pretkriznu razinu, kad građani ponovo počnu povećavati svoje nabavke proizvoda i usluga i novac sa štednje počnu vraćati u nacionalnu ekonomiju, kao što se to danas događa u Hrvatskoj, država se može razduživati i smanjivati svoju zaduženost.
Ona to i mora činiti, ako ni zbog čega drugoga, da bi spremna dočekala iduću recesiju u kojoj će ponovo morati povećavati vlastitu potrošnju i zaduženost, i tako spašavati svoja poduzeća, radna mjesta i dosegnuto blagostanje svojih građana. Posljednjih godina hrvatska država zaista jest smanjivala svoju relativnu zaduženost, omjer duga i BDP-a, s vrhunca od 84 posto BDP-a 2014. na 78 posto BDP-a u 2017., ali isključivo zahvaljujući rastu BDP-a (nazivnika u omjeru), dok joj je apsolutni dug danas, 278 milijardi kuna, navlas isti kao 2014. Ako bi joj BDP u idućoj recesiji pao samo pet posto, a iznos duga porastao samo za trećinu (a ne tri puta, kao u Velikoj recesiji), zaduženost bi hrvatskoj državi skočila na “grčkih” 110 posto BDP-a.
Da bi u idućoj recesiji izbjegla “grčki scenarij” hrvatska je država morala ili znatnije smanjiti iznos svojega duga ili nekako postići da se privatna potražnja, domaća i neto inozemna, brže i znatnije poveća. Prvo bi značilo smanjivanje državne potrošnje i bez drugoga bi automatski (matematički) proizvelo recesiju. Drugo nije uspjela u dovoljnoj mjeri pa sad novu globalnu recesiju zapravo dočekuje još manje spremna nego prethodnu Veliku.
za adeze to nije problem dok raste bdp govore da su oni zaslužni, dok pada okrive sdp i to je to...