Večernji list prošle je godine pokrenuo veliki multimedijalni projekt “2068. Pogled u budućnost” prezentirajući vizije razvoja znanosti, umjetnosti, obitelji, religije i ostalih područja. Predviđanje budućnosti, kroz algoritme ili pera stručnjaka, zanimljiva su i refleksija sadašnjeg vremena jer pokazuju trenutne preokupacije. Zato je korisno pročitati što su stručnjaci 1968. predvidjeli – i gdje su pogriješili.
Emmanuel G. Mesthene s Harvarda tako je prije pedeset godina objavio knjigu predviđanja “Prema godini 2018”. Najveći naglasak bio je očekivano na tehnologiji i u tom području, stručnjaci su gotovo sve ispravno predvidjeli – sve manja prijenosna računala, ubrzana i olakšana komunikacija, društvene mreže, ali i klimatske promjene. Tekst u New Yorkeru objavljen početkom ove godine posebno je istaknuo viziju budućnosti Ithiela de Sola Poola koji se bavio računalnim simulacijama i društvenim mrežama. Naime, već krajem šezdesetih bilo jasno da će se podaci skladištiti u virtualnim oblacima, da će se granica između privatnosti i sigurnosti pomicati, a podaci o privatnim osobama biti lako dostupni.
Dok je tehnološki dio neočekivan točan, stručnjaci su 1968. godine ipak u nečemu pogriješili, naime u gotovo svim poljima istraživanja precijenili su ljudsku moć prilagođavanja. Tekst je optimističan i dok je to opravdano uz strelovit razvoj znanosti i komunikacija, posljedice tog razvoja imaju i razarajuće efekte na svakodnevicu. Manipulacija podacima jedan je od najočitijih primjera negativnih efekata dostupnosti i umreženosti. Zato je zanimljivo u sadašnjim predviđanjima istraživati upravo taj dio, našu sposobnost da promjene prihvatimo i njima poboljšamo život.
Uz vrlo brz napredak, ovdje se posebno fokusirajući na digitalne sadržaje, nemoguće je predvidjeti sa sigurnošću što ćemo imati za deset, a kamoli 50 godina. Čini se da je jedina konstanta u algoritmima budućnosti kao i kristalnim kuglama, traženje besmrtnosti i, prema svim futurističkim filmovima, leteći automobili.
Predviđanje je nezahvalan posao, čak i kad se njima bave stručnjaci koji su prvi u danom polju, međutim ono što je nemoguće je predviđanje ljudske reakcije na promjene. Tako su 1968. godine klimatske promjene postale tema, ali se vjerovalo da će države uskoro prepoznati važnost zaštite i usmjeriti svoje napore rješavanju tog problema. Jasno je da, pored svih protesta, sporazuma i znanstvenih zaključaka, očite promjene Zemlje nisu u fokusu stanovnika. Vjerojatno jer se nadaju da će do 2068. godine postojati rješenje ili barem da ih tada više neće biti pa to više neće biti niti njihov problem.
A koliko su naši stručnjaci pogodili, to bi današnji milenijalci, uz prosječan životni vijek koji se predviđa, trebali doživjeti i sami se uvjeriti. Pa da o tome piše neki kolumnist za pola vijeka.
