Moj otac je nedavno posjetio zagrebački KBC Rebro kako bi podesio svoj pacemaker. Cijeli je tim izvrsno obavio svoj posao, ali medicinska sestra Vesna uistinu se istaknula. Napravila je mnogo više nego što je bilo u opisu njezina posla i činilo se da joj je zaista stalo do pacijenata. Kad smo dva tjedna kasnije došli na kontrolu, saznali smo da se Vesna odselila u Njemačku.
Primijetio sam i da je nestao moj omiljeni blagajnik iz lokalnog supermarketa, jedan od mojih omiljenih pekara iz obližnje pekarnice, čak i naš vodoinstalater. Molim se da moji klinci ne napune WC školjku lego-kockama jer nemam pojma koga bih trebao zvati. Ukratko, ako se svi koji djeluju imalo sposobno i inteligentno odlučuju napustiti zemlju, zašto bih ja ostao? Zašto bi ostao bilo tko od nas? I kakvi to ljudi ostaju u Hrvatskoj? Imam četvero djece, a peto je na putu. Moj je najveći strah da će me djeca jednog dana pitati zašto smo ostali u Hrvatskoj kad se promet kretao u suprotnom smjeru.
Supruga i ja imamo kanadske, odnosno američke putovnice. Hrvatsko državljanstvo omogućava nam život gotovo bilo gdje unutar EU. To znači da možemo živjeti u bilo kojem dijelu razvijenog svijeta. Međutim, eto nas tu… svojim izborom. Ako mi djeca postave to strašno pitanje, reći ću im da smo u Hrvatskoj ostali zbog istog razloga koji nas je ovamo i doveo – jer smo se htjeli boriti za Hrvatsku i pomoći da se Hrvatska oslobodi iz ralja arogantne „elite“… jer smo je htjeli poboljšati. Činjenica je da mnogi kvalitetni ljudi odlaze, no još ih više svjesno i namjerno odlučuje ostati. Poput moje obitelji, ti ljudi ostaju kako bi pokušali potaknuti promjene u ovoj kompliciranoj zemlji s toliko neostvarenih potencijala. Hrvatska nije izgrađena na žrtvi budala i izdajica, nego na leđima i grobovima dobrih, iskrenih i (doduše) ponekad naivnih ljudi koji su dali sve od sebe da Hrvatsku pretvore u priču o uspjehu. Dugujemo im zahvalnost. I što je još važnije, dužni smo je nastaviti graditi na temeljima onoga za što su oni žrtvovali živote. Njihova je ostavština naše nasljedstvo. Okaljali su je nesposobnjakovići koji su nas vodili, ali ona je i dalje stvarna i konkretna – i dobra.
Zato je ostanak u Hrvatskoj i svjedočenje njezinu razvoju donekle povezano s mojim osjećajem odgovornosti prema prošlosti. I što je najvažnije – odluka o povratku u Hrvatsku i osnivanju obitelji ovdje povezana je s dubokim uvjerenjem da imamo izvanrednih ljudi i da se za ovu zemlju isplati boriti. Ostajemo jer Hrvatska može promijeniti svijet ako se saberemo. Nikada nije postojalo bolje vrijeme, kako za male zemlje, tako i za male grupe ljudi koji svoju zemlju pokušavaju izbaciti iz kolotečine. Nesposobna se „elita“ boji. Njihovo je vrijeme isteklo, mislim da sad već i sami postaju svjesni toga. Predugo su vladali i odavno su ispucali kredit. Među novim tehnologijama, novim poslovnim paradigmama i centrima moći… čini mi se da je vrijeme za novi oblik vodstva. I to je razlog zašto ostajemo… želimo vidjeti što budućnost donosi Hrvatskoj jednom kad se oslobodimo nesposobnjakovića. Vjerujem da će ta budućnost biti vrlo svijetla – nadam se da će biti toliko svijetla da me djeca nikad neće pitati zašto smo ostali u Hrvatskoj.
Napokon pozitivan članak.