Sloboda bez odgovornosti neminovno vodi u nasilje i krvoproliće. Zato je stvarno stanje slobode ujedno najveći izazov ljudskom duhu da kontrolira samoga sebe u onom razarajućem, dehumaniziranom stanju u kojem se lišavamo obzira u korist samodopadnosti. Istina je, ljudi se rađaju slobodni i umiru frustrirani zbog straha od iste te slobode s kojom jednostavno ne znaju što bi.
Tisućljeća totalitarnog više psihološko-filozofskog nego političkog drila dovelo nas je do toga da se bezbrižno prepuštamo volji viših autoriteta, bili to religijski bilo politički totaliteti, a kad jedan od tih koncepata izgubi svoj smisao i prestaje davati suvisle naredbe, u nevjerici se uzvrtimo oko sebe prestravljeni zbog nesnalaženja makar u mogućnosti oslobađanja. Zato vrlo lako i totalitarno vulgarno slobodu lišimo bilo kakve odgovornosti, neki naivno, drugi zlonamjerno uvjereni kako odgovornost nije ništa drugo nego ograničavanje same slobode.
Baš nam se to događa posljednjih godina. Pomiješavši pritom i tehnologiju slobode sa slobodom tehnologije, dobili smo ultrazapaljivu smjesu unutar koje se odvijaju nevjerojatno opasni procesi pretvaranja javnog prostora u otvorene arene za egzekucije. Ne znam kojim su informacijskim transmisijama raspolagali u vrijeme pisanja Deset zapovijedi, ali je potpuno nedvosmisleno da je onaj tko ih je pisao duboko poznavao ljudsku prirodu i zbog toga ni jedna od zapovijedi ne predstavlja tek civilizacijski 'mejkover', nego osnovu kroćenja krivog i zlonamjernog shvaćanja slobode pojedinca u odnosu na druge.
Uvjerenje kako je definicija slobode bezuvjetno dopuštanje svega vrlo nas izvjesno dovodi u stanje kada ona prestaje biti etičkom, a počinje bivati isključivo juridičkom kategorijom premda je, naravno, bilo buljuk primjera u povijesti kada je sloboda bila i sasvim prizemno etničko pitanje.
Samokontrolu je naivno očekivati od onih koji se na sva usta spremaju umrijeti frustrirani slobodom, koji ne znaju uživati u njezinim izazovima pa je svode na vulgarnu predispoziciju metastaziranja zla. Njihovo djelovanje pomalo podsjeća na hipotezu o nepostojanju individue, blisku budizmu, prema kojoj je ispričana anegdota da je brahman hipotezu iznio vojniku Aleksandra Makedonskog. Vojnik ga je pustio da zaneseno priča, a kad je ovaj završio, udario ga je. Na njegovo negodovanje vojnik je odgovorio: „Nisam ja taj koji te je udario i nisi ti taj koji je udaren!"
Ironično, nekoliko tisuća godina poslije, u civilizaciji koja Aleksandra Makedonskog doživljava kao pronositelja kulture Zapada događa se još doslovnije i ironičnije pojednostavnjivanje hipoteze o nepostojanju individue, ali ovaj put u okolnostima koje individualizam podvlače kao svoju najveću vrlinu. U tom paradoksu titraju strvinari ovovremenih tragedija jer, premda je proklamirana gotovo pa svetost osobe kao potrošača i korisnika, zaštita dostojanstva svela se na imperativ trpljenja slobode drugoga da bude nepravedan i zlonamjeran. Internet je rođen kao dušu dao poligon, tuba za istiskivanje nagomilanog jada, i to još anonimnog, a kako je poznato da se u tubu istisnuto vratiti ne može, tako je i uvjerenje, da tražiti odgovornost od slobode nije ništa drugo nego represija, postalo najnakaradnija negacija same slobode.
Sve ono što danas definiramo kao javni prostor unutar kojeg se djeluje bilo s političkih, bilo kulturnih, bilo medijskih, bilo sportsko-estradnih pozicija, nema jasno sadržanu normu dopustivog, nego arbitrarnu i vrlo često podložnu koncentraciji konkretne društvene, dakle prije svega materijalno-statusne moći. U svakoj državi postoje dva različita stajališta; stajalište naroda i stajalište moćnika, a svi zakoni doneseni u korist slobode nastaju iz njihova suprotstavljanja, objavio je Machiavelli na svom „fejsu" prije nekoliko stoljeća stvorivši interakcijsku jednadžbu socijalne ravnoteže. Oduprijeti se sili moćnih dužnost je pojedinca ako se želi izboriti za svoje mjesto pod suncem slobode, ali mu je isto tako dužnost ne pretvoriti borbu za svoju slobodu u bilo kakvo oružje ograničenja slobode drugih. Kao ateistu meni vjernici nisu ograničavajući faktor, nego optimistična širina pluralnog društva u kojem svoju slobodu, u obostranom poštovanju, ima i njihovo vjerovanje i moja najdublja sumnja.
Sloboda vjeroispovijesti ne znači spaljivanje ateista. Sekularnost države ne znači ateističku inkviziciju. Uostalom, ako ne možemo podnijeti neistomišljenika, ako radimo na njihovoj eliminaciji ili na eliminaciji stranačkih suparnika, zašto smo „instalirali" višestranačje kao oblik socijalnog pakta i zašto smo plural odredili kao naše lice ako nismo spremni prihvatiti i plural slobode i plural odgovornosti?! Civilizacija smo koja se lomi. Upravo pokušava redefinirati svoje osnovne postulate, ali nije sigurna treba li joj za to religijski, filozofski, psihološki, tehnološki, tehnički ubikvitet. A on nas ubija. Ta opsjednutost sveprisutnošću, ta sposobnost nečega ili nekoga da se nalazi na svakom mjestu pa i u tuđoj slobodi.
Bojim se da bi lagodan izlaz, kao mnogo puta do sada, iz tako neizvjesne i kaotične situacije moglo biti čovjekovo odricanje i od odgovornosti i od slobode, što bi ponovno značilo da nam valja živjeti po recepturi shizoidnih šarlatana koji će bez ikakvih skrupula iskoristiti našu neodlučnost i zbunjenost. Točka u kojoj nesloboda postaje najradikalniji izraz naše slobodne volje bit će daktiloskopski svjedok zatajenja civilizacije i civiliziranosti. I neće se dogoditi prvi put. Posljednji? Možda, zahvaljujući autogenom treningu kako nije riječ ni o čemu drugome nego o slobodi, pa čak iako je riječ o eliminaciji vlastite.
Zato riječi i rečenice koje godinama pune prostor i odjekuju u vječnosti, prije nego što ih uputite, budite svjesni da nakon lansiranja proizvode učinke; kako za one kojima ih upućujete, tako i za vas same kojima se vraćaju. Nemojte čekati pljusku nekog vojnika da vas uvjeri kako individualitet postoji i kako društvo i nije ništa drugo nego skup svjesnih pojedinaca spremnih da se nose s vlastitom odgovornosti za zajedničku slobodu. Barem ono uređeno društvo. Jer tek kad se sloboda ne bude morala povlačiti po šumama i gorama, po sudovima i presudama, po statutarnim partijskim definicijama i arbitrarnom klerikalnom neznaboštvu, kad nam je ne budu morali tumačiti vidovnjaci, policajci, razvodnici civilnih zaštitara, nego kada je budemo prihvatili kao neugrožavanje drugoga vlastitom veličinom, pa makar i umišljenom, tek ćemo tada doista moći reći da smo bili slobodni jer smo se znali nositi sa slobodom.
Preuvijeno, dovoljno je reći da nam oduzimaju slobodu koju su mnogi krvlju platili ( nije patetika) i da mi dragovoljno pristajemo, sve snove hrabrih i slobodnih dajemo za "sigurnost" lanaca, ucjenjeni brigom za drugoga i lažnim milosrđem. Oslobađaju nas božanskognskog i ljudskog, zauzvrat postajemo roba i robovi, ako je većina za to, što reći i činiti?