Postoje dva načina da se u ovo pandemijsko nevrijeme od jednog problema naprave dva – jedan je da vlasti potkupljuju protivnike cijepljenja, što pokušavaju u našem susjedstvu, a drugi je da ih se kažnjava ili isključuje, to se najavljuje u drugim dijelovima Europe (i svijeta). Ne zna se što je teže podnijeti, mrkvu ili batinu. U prvome slučaju, vlasti jedne države ponižavaju svoje državljane jer ih smatraju potkupljivim stvorenjima i odnose se prema njima poput prekupaca koji trže ispod cijene stoku sitnoga zuba. I najsiromašniji čovjek u najsiromašnijoj državi vrijedi više od 25 ili 50 eura koliko je država spremna platiti slabim dušama da bi se zaštitila od planetarnog zla koje je trenutačno pogubnije od siromaštva koje se trajnije naselilo i na Balkanu. Nekad se u takvim trgovinama reklamirao (jeftini) mozak; sad se pazari i s cijelim ljudima. Jedan bi slavni pisac, da je danas živ, rekao da svakim danom i u svakom pogledu sve više nazadujemo.
Zasad nema lijeka ni protiv jednoga ni protiv drugoga zla; u perspektivi, prije će se naći lijek protiv korone nego što će se svijet izliječiti od siromaštva i zaostalosti. Realna je, stoga, opasnost da će se i ova globalna kriza prelomiti preko leđa slabijih. Siromašni bi mogli nastaviti siromašiti, sudi li se po tome kojim se sve državama, ili kontinentima, poklanjaju cjepiva da prežive, i gleda li se s koliko se egoizma vodi borba za autorska prava na cjepivo. Svijet neće nikad naučiti; nije naučio poslije ratova i revolucija, neće naučiti ni poslije pandemije: jedna nesreća, ne razriješi li se pravedno, vodi zakonito u novu i veću nepravdu. I u sukobe, jasno. A u drugom slučaju, ako se stvarno napravi “cordon saintaire” između cijepljenih i necijepljenih građana, izaći ćemo iz ove zdravstvene krize s novom psihološkom podjelom. Crta će biti samo prividno jasna; tko je prebolio COVID ili se cijepio, a tko nije. U stvarnosti, dijelit će ljude, samo po novoj osnovi, a neće ih spajati, kako se to laže otkako su granice izmišljene; nije istina da granice spajaju, one primarno dijele, samo je pitanje koliko su prolazne da bi mogle spajati. Ideal Europe sadrži i slobodu kretanja: uspostavljen je i poseban sustav da se ljudi mogu kretati bez ograničenja.
Dok Hrvatska nije ušla u Uniju, Hrvati su na graničnim prijelazima čekali u redu gdje su putovnice manje vrijedile. Hoće li jedan dio Hrvata i drugih Europljana koji se nisu cijepili opet morati u drugi red? Bio bi to veliki korak unatrag, stvarni, ne samo simbolični. Svaka je podjela nepravedna; nekad su podjele nužne, ali su i tad nepravedne. Ako bi se na kraju ovoga vala uvodili check-pointi s nekim novim putovnicama koje se ne bi tako zvale, uspostavio bi se novi nepravedni poredak u svijetu, a možda bi se, među posljedicama pandemije, pojavio i hladni rat. Ne između država, on je već obnovljen i dobro funkcionira, nego među ljudima. On bi mogao profunkcionirati u vidu socijalne i psihološke zavisti. Građani prvog reda mogli bi putovati po svijetu, mogli bi zalaziti u restorane, ići u kina i u kazalište, uživati u koncertima ili se veseliti na sportskim priredbama. Imali bi na zračnim lukama posebnu kolonu da ne moraju gubiti vrijeme ili, ne daj Bože, miješati se sa svjetinom koja bi imala svoje šaltere, kao nekada, kad su E-putovnice davale pravo prednosti. Stvorila bi se nova povlaštena elita. A s druge strane bili bi građani drugoga reda, oni bi morali ostajati doma, ili bi stajali u drugim – možda i dugim – redovima, sve dok posljednji koronavirus ne napusti naš planet. Oni nisu bili zaraženi niti su se cijepili da ne bi mogli biti prijenosnici zaraze: smije li ih se zbog toga smatrati krivima? Vrijeme „nove normalnosti“ moglo bi se izokrenuti u doba „nove fantastike“ koja bi nadomještala surovu realnost svakidašnje nenormalnosti, nastave li se plimni valovi u ciklusima rano proljeće – kasna jesen.
Korona je i lani dala korisnicima pravo na ljetni odmor; ne podnosi, navodno, visoke temperature. Ovoga bi se ljeta turizam mogao još više osloboditi terorizma, ako se podignu sve obrambene linije, da COVID ne može skakati tek tako s turista na turista. U ostalim godišnjim dobima nenormalno je postalo normalno: odrasli su već doživjeli da ne moraju ići na posao i da rade od kuće; djeca su pratila nastavu iz vlastitoga doma, pomirena s tim da drugu godinu zaredom zaostaju u znanjima, kulturnjaci su bili sretni ako su imali što izvući iz kućnih zaliha da ne budu gladni, Hrvatska je predsjedala Europskom unijom, a da Merkel ili Macron nisu dolazili u Zagreb, niti je Plenković u to vrijeme mogao u Bruxelles. Kad bi svi išli linijom manjeg rizika, onda bi bilo dopušteno sve što nije nemoguće; u tom bismo slučaju iz pandemije mogli završiti u najgoroj diktaturi, da vlast nameće kako će tko živjeti, ili u divljem sistemu, da čovjek čovjeku postane vuk.
Nikad nije bilo lako povući crtu između sigurnosti i slobode; kako je nasilje COVID-19 nad čovjekom raslo ili padalo, tako je i na državnim vagama pretezalo na jednu i na drugu stranu, ovisno o okolnostima, pa se stezalo ili popuštalo, kako to korona diktira. Ako bi senzori za detektiranje opasnosti bili u crvenom, nastajala je panika, prvo među stručnjacima, a onda i među građanima, a ako bi refleksi popuštali, još je vladao strah da virus nije rekao posljednju riječ. Ni sad se ne zna može li se indijski soj virusa do jeseni prebaciti do Europe. Struka radi svoje, više hrabri ljude da se ne bi uplašili, nego što ih plaši da se ne bi opustili. Čudna neka dijalektika ne dopušta ljudima da znadu danas što će raditi sutra. Antivakseri su pokupili od svega pomalo da ne potonu u vlastitim konstrukcijama u koje vjerojatno nisu ni sebe do kraja uvjerili. Možda prva cjepiva nisu savršena; ali dok nema drugih i boljih, i ova su dovoljno dobra. Ako nas čuvaju od najtežih oblika oboljenja i ako štite život, onda je to nešto što ni teoretičari zavjere ne bi smjeli podcjenjivati. Njihovi su argumenti, pravo govoreći, sve slabiji; koliko je ljudi zaraženo i umrlo, kakve je muke prošao svaki čovjek, koje je štete pretrpjelo gospodarstvo, kako vegetira kultura…? Rabelais bi rekao: „Znanost bez savjesti nije ništa drugo do li ruševina duše“. Ali, što s protivnicima? Oni koji bi ih strpali u neke akademske konklave da bolje nauče lekcije ili u klinike da ozdrave nisu ništa bolji od njih.
S drukčijim mišljenjem, ako nije nasilno, treba raspravljati, čak i kad je opasno. Zdravije je i u jeku pandemije vraćati se Voltaireu, osobito kad je najteže, nego ostavljati oponentima prostor da nameću svoje mišljenje. Lakše je dokazati da cijepljenje, do daljnjega, nema alternative, nego dokazivati da ga je smislio Bill Gates da bi ovladao svijetom. Da je tako moćan, ne bi mu se raspao brak. Isključivati iz igre one koji dokazuju da je necijepljenje alternativa cijepljenju vodilo bi njihovoj banalizaciji; to bi jačalo njihov autoritet, a ne bi rušilo pokret koji funkcionira više na iracionalnim pretpostavkama nego na njihovoj racionalnoj obradi. S njima je bolje držati linije otvorenima nego ih ostaviti da funkcioniraju kao sekta koja svijet ne može ni objasniti ni promijeniti. Pred takvim zakonima, kad bi ih prihvatio, čovjek bi trebao stati u svoj kut i čekati da na njega dođe red, ovaj ili onaj. Predajom se ne dobivaju ratovi. Teško je sve ljude uvjeriti da se baš sve dogodilo slučajno i da velike pandemije dolaze zakonito svakih stotinu godina. Ali još je teže dokazati da se ništa ne događa, da masovno obolijevaju ljudi koji ne bi preživjeli i da nema COVID-19, niti da bi nemilice umirali zdravi ljudi da i nema vanjskoga napasnika. Svakome je postalo jasno da se pandemije ne mogu suzbiti bez odricanja.
Da je postojao čarobni štapić, uzeli bi ga najmoćniji da budu još moćniji. Zapravo, u škripcu nije lako odlučiti što je gore: nagrađivati ljude da rade nešto što je u njihovu interesu značilo bi poticati sebičnost, a sebičnost je protivna solidarnosti, ili kažnjavati druge ljude zato što oni misle da je za njih bolje ono što je za druge gore. Korona je svakoga čovjeka suočila s njim samim; iz svoje kože ne može pobjeći nitko, sve dok se ne postigne kolektivna obrana ili ne dostigne imunitet krda. Dva su moguća odgovora dok nema lijeka: ili pustiti ljude da obolijevaju, a Italija, Amerika, Brazil i u posljednje vrijeme Indija dokazuju na tragičan način da je to najgore igranje s ljudima i njihovim životima, ili što masovnije cijepiti stanovništvo da se postigne zaštitna kolektivna linija i da se ljudima digne osobni moral. Lako je teoretizirati što je bolje drugima; teže je staviti se u njihovu kožu i postaviti neke standarde koji će se moći braniti i kad pandemija prođe. U tome je drama svake vlasti, pa i one Trumpove ili Bolsonarove, koji bi, da je pravi rat u pitanju, odgovarali poslije rata što nisu spašavali stotine tisuća života. Oni nisu pružali svu pomoć ljudima u nevolji, što se u manjim esrećama tretira kao kažnjivo djelo.
Moglo se pretpostaviti da će se i Indija naći u dramatičnoj situaciji, što zbog mnogoljudnosti, što zbog siromaštva, što zbog nerazvijenog sustava zdravstvene zaštite, što zbog vjerskoga fanatizma. Ako treba dizati novu liniju obrane, cijepljenje u svakom slučaju pruža najveću zaštitu. Svaki pojedinac, cijepljen ili necijepljen, otporan ili neotporan, odlučuje najviše sam o sebi, noseći masku, držeći razmak, perući ruke… Na državama je da prave razliku između građana koji se ponašaju odgovorno i građana koji postupaju neodgovorno. Pitanje je mogu li od toga napraviti sustav koji bi se mogao svima obijati o glavu. Jer, svi su postali nestrpljivi, misle na slobodu, a nisu jednako odgovorni. Iskustvo pokazuje da se odgovornost ne može nametnuti kaznama. Ako Europa uvede COVID putovnice, stvorit će podjelu među svojim građanima koja će nadživjeti virus, a zaraziti zdrave temelje na kojima se stvarala zajednica država bez granica.
Nije važno kako će se taj dokument zvati, važno je da on građane ne razvrsta u dvije kolone, suprotno svim europskim humanističkim tradicijama koje se temelje na bratstvu, slobodi i jednakosti. Mogu li u jednoj kategoriji biti ljudi kojima će biti dopušteno više nego drugima? Kad bi to moglo potrajati, i kad bi obuhvatilo sva ljudska bića na nekom prostoru, moglo bi se proglasiti da se na vanjskome planu život vraća u normalu. Intimno, u čovjeku, ostat će tragovi i ožiljci, s kojima će se ljudi morati još dugo nositi. Približavamo li se kritičnom stanju na koje je upozoravao francuski pravni teoretičar Antoine Garapon, da se „miješa ono što se može dogoditi s onim što se dogodilo“. „Nemoguće je – misli on – osuditi ljude prije nego što su nešto učinili“. Što su učinili ljudi koji nisu bili zaraženi koronavirusom? Imali su sreću da virus ne probije njihove obrambene mehanizme: kako dalje štititi njih same, a i njihovu okolinu, jer oni su zaražljivi, potencijalno i zarazni? Pedagogijom ili restrikcijama? Kazne nisu dobre ako i kažnjeni u njih ne (po)vjeruju.
Istina, Vili Beroš govori dobrohotno da se o kažnjavanju „ne razmišlja“, ali ne isključuje, znači, da o tome neće i početi razmišljati kad riješi probleme „Sestara milosrdnica“. Morat će mu u tome slučaju priskočiti u pomoć Ivan Malenica da zajednički otkriju po kojem bi se zakonskom paragrafu moglo kažnjavati ljude koji bi mogli prenositi zarazu ako se pandemija produlji. Ugrožavanje zdravlja mogao bi biti razlog za podjelu na cijepljenje i necijepljene građane. Bi li se time ugrozila ljudska prava i slobode? Victor Hugo je umro prije španjolske gripe, ali je ostavio uputstvo kako se boriti protiv svake zaraze – gradnjom škola, a ne zatvora. Može li se, ovako ili onako, ikoga kažnjavati zato što se nije cijepio, ako cijepljenje nije zakonski obavezno? Što uopće treba značiti popis ljudi koji sadrži nešto važno za druge, za javnost, ali koji je prije svega intiman, ako ne i privatan podatak. Nisu se svi cijepili pred kamerama, nisu toliko važni niti umišljaju da će povući druge za sobom, ako su već sami uvjereni da se trebaju cijepiti. Ima i drugih podataka o zdravlju i o bolestima, a ne šire se s javnoga razglasa.
Da netko ne bi pomislio da govorim pro domo sua: cijepio sam se dva puta, nisam išao preko reda. I opet ću se cijepiti bude li potrebno. Neki su se cijepili u diskreciji ili zato što ne misle da čine herojsko djelo ili zato što ne žele davati publicitet jednoj građanskoj gesti solidarnosti. Ljudski je biti solidaran, osobito sa slabijima. Razumijem one koji se ne mogu cijepiti, razumijem i one koji se ne žele cijepiti. Delikatno je, u svakoj selekciji, odlučiti što će biti s onima koji nisu ni u kakvoj skupini, koji su na rubu. A možda su baš oni onaj uzorak na kome se tretira humani karakter svakoga društva, da zaštiti manjinu i kad nema pravo, kad je izabrala da bude u krivu jer ne može biti u pravu.
Cijepio sam se radi sebe. Ako se netko ne zeli cijepiti, to je njegov izbor i mislim da nitko nema pravo ljudima koji se nisu cijepili oduzimati pravo kretanja i druge slobode.