Financiranje predizbornih kampanja jedna je od tema koja će tek zauzeti
velik medijski prostor. Već prvi napisi otkrivaju da će se iza stranaka
i kandidata kriti mnogi sumnjivi financijeri. Tako je Novi list otkrio
da novac za zagrebačku kampanju Josipa Kregara skuplja Mladen Zlamalik,
koji je prije šest godina zbog zlouporabe položaja i ovlasti u poduzeću
“Adriainspekt”, iz vremena dok je bio većinski dioničar i vlasnik
tvrtke, na sudu proglašen krivim i osuđen na godinu dana zatvora te
naknadu štete od nekoliko stotina tisuća kuna. Sudski je proces doduše
ponovljen i još uvijek traje, baš kao što traje i Kregarova kampanja,
ali sada s prvom mrljom.
Humanitarno oglašivanje
Željko Kerum nema potrebe tražiti sumnjive financijere za svoju
kampanju. U Slobodnoj objašnjava kako se prvi put kandidira i “nema
pojma koliko bi to moglo koštati, ali koliko god bude – pola daje u
humanitarne svrhe”. Lijepo je što Kerum nerijetko daruje novac onima
kojima je potreban, ali doista je nejasno kako on misli “pola novaca za
kampanju dati u humanitarne svrhe”. Osim ako nije procijenio da je
vlasnicima panoa za oglašivanje, tv postajama i novinskim izdavačima
potrebna – humanitarna pomoć.
Ruka u hajdučkom džepu
U vrijeme općeg rezanja plaća i troškova ima i suprotnih primjera. Tako
je primoštensko poglavarstvo odbilo prijedlog Vlade RH o smanjenju
plaća općinskim službenicima za šest posto. “Radnici općine Primošten
nisu krivi što je država potrošila 40 milijardi eura i što imamo
najgoru vladu u Europi” – obrazložio je neposluh primoštenski načelnik
Stipe Petrina, a iz Slobodne doznajemo da su čak zaposlenicima
općinskog komunalca podigli plaće za deset posto. Iz Novog lista pak
prenosimo podatak o plaći predsjednika “Hajduka” Mate Peroša. Iako je
prije ta funkcija bila volonterska, Peroš je procijenio da se treba
stalno zaposliti, i to uz bruto plaću od sto tisuća kuna. Prema tome,
Peroš na ruke dobije svaki mjesec 54 tisuće kuna, odnosno koliko Mesić
i Sanader zajedno! Jedna ruka na hajdučkom srcu, a druga u hajdučkom
džepu.
Trideset godina za tri lipe
Slučaj Emila Romera o kojem jučer piše Novi list sigurno ulazi u
konkurenciju za najdugotrajniji pravosudni postupak. Ukratko, Romer je
1975. svom partneru Marijanu Joviću posudio 52 tisuće njemačkih maraka,
a kad mu ovaj to nije vratio, odlučio je novac utjerati sudskim putem.
Spor je pokrenut davne 1977, a pravomoćno rješenje da ima pravo na
naknadu Romer je dobio nakon debelih trideset godina, u prosincu 2007.
Priči tu nije kraj, jer je nesretni Romer istog časa pokrenuo novi spor
oko toga koliko mu novca Jović treba isplatiti. Sud je naime utvrdio da
Romerova novčana tražbina iznosi – tri lipe! Sada Romer potražuje i
kamate, a to bi ovaj sudski proces moglo odvesti u 22. stoljeće.
Ljudi
