Što se u Hrvatskoj može kupiti za 261,67 kuna? Vrlo malo, gotovo ništa.
Jedna dopola puna vrećica iz jeftinijeg trgovačkog lanca. Može se,
eventualno, platiti račun za grijanje ili struju, vodu i telefon. S tim
iznosom, ma koliko to nevjerojatno zvučalo, preživljava mjesec više od
67.000 hrvatskih umirovljenika.
A za 745 kuna? S toliko, naime, za preživljavanje raspolaže oko 102.000
penzionera. Za jeftinu hrane koja bi dostajala za gotovo cijeli mjesec.
Pod uvjetom da se meso, u svakom obliku, zaboravi.
Doduše, za taj se iznos mogu podmiriti mjesečne režije i zube objesiti
o klin. Bilo bi zgodno povjerovati da su ova dva iznosa dovoljna Vladi
da podrži zakon koji bi umirovljenicima olakšao život barem na Božić.
U vrijeme kada sa svih strana vrište pečene purice, orehnjače,
makovnjače, mirisni medenjaci. Umirovljenici ne traže tvornice i
brodogradilišta, ne traže hotelska poduzeća.
Oni traže tek da se 200 milijuna kuna iz fondova Hrvatskog zavoda za
mirovinsko osiguranje transferira na njihove račune u obliku božićnice:
uplate od 150 do 400 kuna! Ništa više. A tih 400 kuna, za dobar dio
onih 67.000 umirovljenika s početka priče, to je iznos veći od mirovine
koja im svakoga mjeseca sjeda na račune. Ali, očito je, za to nitko ne
mari.
Sad se vodi bitka s proračunom, nema vremena za umirovljeničke
jadikovke. A onda će, kao preko noći, stići prosinac. Od silnih banketa
i božićnih domjenaka opet se neće stići razgovarati o božićnicama.
Osim toga, ne bi bilo u redu: dok kanapeići urešeni listićem kadulje i
vlasca i ostale perverzije s daškom dekadencije sa švedskih stolova
nestaju kao nošeni jakim sjevercem, razmišljati o nekim tamo starcima
koji bi, eto, jednom u godini omastili brk pečenim picekom i zasladili
se orehnjačom. Možda čak nazdravili mirogojčekom. Ne, to ne bi imalo
smisla. Kanapeići bi mogli teško pasti na želudac.
Sve ovo ne ide samo na račun vladajućih. Ide to i na račun oporbe. I
oni će omastiti brk na domjencima, a kada se umirovljenici budu borili
za božićnice, oni teško da će podići glas. Kao da među umirovljenicima
nema njihovih prijatelja, znanaca, susjeda, roditelja...
Doduše, suflira mi prijateljica, možda ideja o isplati božićnice i nije
najbolja. Mogli bi meso poželjeti u siječnju. Kao da su ga zaslužili.
Oni misle da imaju pravo jednom tjedno pojesti šniclu samo zato što su
u nekoj tvornici, koja je za šaku kuna dospjela u ruke tajkuna, radili
35 ili 40 godina. Ma molim vas!
Da im se jednom popusti, gdje bi im bio kraj? Mogli bi poželjeti i
udjele u tvornicama koje su gradili samodoprinosima.
Kao što rekoh, tvornice su u rukama tajkuna. Dragi penzići, zube o klin!
RIJEČ-DVIJE
Penzići, zube o klin!
