Morao je pasti ovako velik snijeg da bih ja napokon shvatio koliko je velik mislilac, a ne samo radnik, bio Alija Sirotanović. Za one mlađe, Sirotanović je, današnjim jezikom, bio pravi transformer, što bi u prijevodu na jezik onog vremena značilo udarnik koji je kopao ugljen i normu prebacivao 1600 posto. Uglavnom, nakon jednog od takvih pothvata, socijalistička legenda priča, drug je Tito pitao Aliju što država može učiniti za njega jer se toliko žrtvovao i naradio. “Druže Tito, dajte mi veću lopatu”, rekao je Alija i tako do kraja otkrio dubinu svoje spremnosti da pomahnitalo nastavi kopati ugljen. Eh, da mi je danas Alija i njegova lopata, ne bih dva sata izvlačio auto s parkirališta.
No, je li Alija ikad postojao i je li se opisano uopće dogodilo? Mnogi su događaji interpretacijski ovisili o vremenu uz koje su vezani. U jednom su vremenu značili nešto loše, u nekom drugom bi postajali krajnje dobro. Tako stvari idu, to je sudbina vječne dualne borbe dobra i zla. U tom kontekstu prisjetio sam se i činjenice da bi se prije, recimo, 60 godina poljubac dečka i cure na javnom mjestu okarakterizirao kao sramota, blud, skandal. Dvoje mladih razapeli bi dežurni dušebrižnici, proganjali, protjerali, cipelarili ako treba. Tada bi se bijesna gomila, vjerojatno, okupila ispred CK, pa bi krezube kreature čija se lica boraju u grču osobnih frustracija i jada, čija se ženska fizionomija gubi u iskeženosti psovki i optužbi, zazivale da se to dvoje što se usudilo ljubiti na ulici najstrože kazni.
Vikali bi u ime socijalizma, Partije, tradicije radničkog pokreta, obitelji kao osnovne jedinice našeg društva, samoupravljanja. Usta bi groteskno zjapila ispod šubara s nataknutim petokrakama. Nitko ne bi zastao i prodrmao taj zagnojeni polusvijet i pitao zar ljude treba maltretirati zbog poljupca kojim izražavaju ljubav. Neka to rade u svojoj kući, kako ih nije sram, zar svi to moramo gledati, odjekivalo bi i moralo bi nam biti drago što se netko brine za javni moral i red. A više od pola stoljeća kasnije poželjeli su se poljubiti dva dečka ili dvije djevojke. I opet iste scene, opet su me, na svu sreću, sada dobri ljudi odlučili obraniti od najezde amorala i skandala javnog poljupca.
Iskreno rečeno, meni nema prikladnijeg mjesta, ako netko nekome poželi gurnuti jezik u usta, od onog ispred katedrale. Mjesto koje je izgrađeno zbog ljubavi, za ljubav i dobro koje ona nosi svojom bi stvarnom i simboličnom ulogom svakog dana trebalo prakticirati vjeru u taj najplemenitiji osjećaj. Uostalom i sam je Isus imao Ljubljenog Učenika, neki kažu da je to Ivan, drugi da je to Marija Magdalena, i ma tko to bio, Isus ga je ili ju je dosljedno i nježno cjelivao u usta. Je li se to skandaliziralo i u ono vrijeme kada je Isusov poljubac sasvim sigurno značio naklonost ili je kršćanski zazor prema poljupcu nešto kasnije hereditarno ušančen u nama jer podsjeća na izdaju?
Mladi su se svejedno istospolno odlučili dodirnuti jezicima, na što su goropadni moralisti, ovaj puta s kapama na kojima su natakli šahovnicu, zavapili da je to što rade sramota i neka se nose u svoja četiri zida pa neka tamo rade što žele. Možda bi nam svima bili ti mladi ljudi prihvatljivi da ih se izdvoji i izolira u neka četiri zida koja će im odrediti nadležno “sanitarno tijelo”. Pola stoljeća dijeli dva poljupca od kojih je, onda trebalo štititi socijalizam, danas Hrvatsku, a svijetle tradicije u oba slučaja, da bi se meni, kao logična posljedica, po glavi samo vrzmalo pitanje tko će i kada sve nas zaštititi i obraniti od primitivizma. Biva li on uperen protiv ovog ili onog, a uime ovog ili onog, samo je forma, celofan u koji će se spretno upakirati da bi orao ulicama. Zato je urlanje na pedere potpuno pederska manifestacija stava o pederima. Pogotovo ako se pokušava skriti iza frenetične brige za opći moral.
U Hrvatskoj je ionako bilo previše izvikivanog, a premalo tiho življenog morala pa nije točna formulacija da ovim društvom prevladava primitivizam, nego je primitivizam ovdje na vlasti. Nije to pitanje retorike garniture koja trenutačno upravlja, to je pitanje širine spremnosti da se iz dana u dan, bez iznimke i žmirenja, uvijek iznova zalažemo za ono ispravno. No, dok je odnos prema, recimo, gejevima, isključivo trend i stvar političke korektnosti, dotle će primitivizam mirno spavati u tom gnijezdu građanske blaziranosti. Zamišljeni mladić i djevojka iz prvog dijela priče vjerojatno su sretno preživjeli pokušaj linča pa im se danas njihova djeca, ona “normalna”, bez ustezanja mogu ljubiti na ulici. Kroz pola stoljeća će i istospolni poljubac biti stvar zbog koje se neće dizati galama niskih čela. Zato uopće nisam zabrinut za to kako će završiti pederi koji se ljube. Više me zabrinjava koga ćemo uspjeti pronaći da ga, za 50 godina, zbog ljubavi – mrzimo.
