Nacionalni stožer civilne zaštite čini nadljudske napore da nas uvjeri da ostanemo doma. Od početka izbijanja virusne krize u nas promatramo kako nevjerojatno sabrano, fokusirano i mirno predstavnici nacionalnog Kriznog stožera priopćavaju javnosti (loše) vijesti. Brojevi zaraženih rastu, evidentno je da se zaraza teritorijalno širi, započele su prve komplikacije bolesti i dobivamo izvješća o stanju (teško) oboljelih. Uglavnom četiri govornika (prof. dr. Markotić, ministri prof. dr. Beroš i dr. Božinović te doc. dr. Capak) smjenjuju se svakodnevno ujutro i podvečer u tumačenju stanja stvari s koronom u nas. Teško da mogu rasporediti tko će kada kazati loše, a tko dobre vijesti, jer dobrih uglavnom nema. Nema povišene emocionalnosti, nema previše riječi.
Ali ima svaki puta strpljivog i upornog upozorenja da se TREBAMO pridržavati uputa, da se MORAMO pridržavati mjera samoizolacije, da NE SMIJEMO izlazit van ako smo seniori ili pripadamo kojoj drugoj posebno osjetljivoj skupini. A ljudi kao ljudi – izlaze van, hvataju različite krivine, napuštaju samovoljno izolaciju i idu među druge. Kao da junaci stožera ne upozoravaju, kao da nema kampanje #ostajemdoma, kao da krivulja broja zaraženih ne raste – kao da se ništa ne događa. Slušam mnoge ogorčene građane koji kažu da ne razumiju ponašanje ljudi, slično kažu i govornici Stožera. Zaista je teško razumjeti. A zapravo, ajmo vidjeti zašto su (neki) građani neposlušni, zašto su stariji u dućanima i na ulicama, zašto su se neki domisli da uzmu kavu „to go“ i svejedno sjede za stolovima na terasama zatvorenih kafića, zašto smo toliko nedisciplinirani u vrijeme koje od nas traži samo – disciplinu.
Kako pomoći osobama u samoizolaciji, ako ste zabrinuti za njihovo mentalno zdravlje:
Korona nam je donijela strah. Prije svega strah od nepoznatog. I stručnjaci nam kazuju da ovaj virus ne poznajemo dovoljno i da je teško predvidjeti sve scenarije. Virus je donio veliku neizvjesnost i osjećamo ga kao snažnu prijetnju. Prijetnju našem zdravlju i zdravlju naših bližnjih, ali i čitave naše zajednice. No, on je i prijetnja našim navikama (nema grljenja, rukovanja, ljubljenja) i ustaljenim obrascima ponašanja (nema odlaska na posao i u školu, nema okupljanja, nema kave na proljetnom suncu ni roštilja s ekipom na najbližem izletištu, nema čak ni kvartovske knjižnice). Korona je zaprijetila – našoj slobodi.
Američki psiholog Jack W. Brehm i kasnije njegova supruga Sharon Brehm razvili su teoriju psihološke reaktivnosti, koja objašnjava zašto teško podnosimo ograničavanje slobode i kako si možemo pomoći. Sloboda, autonomija i mogućnost izbora temeljne su odrednice ljudskog djelovanja. Kada nam je to ugroženo ili zapriječeno, javlja se tzv. psihološka reaktivnost, motivacijsko stanje usmjereno na ponovnu uspostavu slobode. Teorija je opisuje kao kombinaciju emocije ljutnje i negativnih misli potaknutih doživljenom prijetnjom.
Ono što teorija naziva psihološkom reaktivnošću, običnim bismo jezikom mirno mogli nazvati inat ili prkos. Jer riječ je upravo o tome – reaktivnost (inat) nas navodi da vlastitu slobodu uspostavimo izravno se (ili neizravno) suprotstavljajući izvoru ugroze naše slobode. Kada to činimo izravno, upuštamo se upravo u ona ponašanja koja nam se brane.
Psiholozi bi rekli da dolazi do bumerang efekta. To iskustvo reaktivne reakcije imamo vjerojatno svi, bilo kao oni koji se inate, bilo kao oni koji upozoravaju. Toga su prebolno svjesni npr. roditelji koji su pokušali uvjeriti svoga adolescenta da ne puši ili ne pije, partneri koji uvjeravaju drugoga da ne jede masno i da se više kreće, djeca koja svoje ostarjele roditelje pokušavaju zaustaviti kada ovih dana žele izaći van. Zabrana kao da motivira na reakciju koja se zabranjuje. Buntovništvo ponašanjem upravo suprotnim od onoga koje se zahtijeva ili preporučuje. Pa smo tako sada nažalost svjesni da unatoč upozorenjima, molbama, apelima, zahtijevanjima postoje ljudi koji „reaktivno“ krše samoizolaciju, seniori koji baš ovih dana moraju obavljati razne poslove, mladi koji „ne mogu izdržati“ u kući… Kada se ne suprotstavljamo ovako direktno, reaktivnost čini da slobodu pokušamo vratiti na indirektne načine, npr. tako da nam se zapriječena ponašanja čine još privlačnijima, da podcjenjujemo opasnost, da sumnjamo ili aktivno ne vjerujemo izvoru „zabrane“…
Pa tako ovih dana čujemo da „ne možemo živjeti“ bez ovoga ili onoga, da „neće virus baš mene“ ili „da su oko mene svi zdravi“, da „nije baš sve tako kako govore“ ili – kako smo imali priliku vidjeti u jednoj Facebook objavi – da je vjerojatnost da se zarazimo koronom „vrlo mala“. A brojevi zaraženih upravo vrtoglavo rastu….
Psihologinja otkriva kako pomoći sebi i drugima u samoizolaciji:
Što, dakle, možemo učiniti da povratimo svoj doživljaj slobode i situaciju okrenemo u svoju korist?
1. Prije svega, imamo izbor. Desetine su aktivnosti za koje smo se često žalili da nemamo vremena. Sada nam se otvorila prilika da se njima bavimo. Nije li to izbor?
2. Probudimo empatiju. Mi koji samo moramo biti doma imamo veliku slobodu izbora. Družiti se sa svojim ukućanima, raditi zajedno što prije nismo mogli ili stizali, razgovarati i biti blizu jedni drugima. Ljudi koji su u samoizolaciji ili su već bolesni tu slobodu nemaju. Nije li nam, kada to imamo na umu, doživljaj slobode ipak drukčiji?
3. Izaberimo zdravlje – svoje i svojih bližnjih. Tako da ostanemo doma. Dakle, imamo izbor. Time pomažemo borbi protiv virusa i dajemo (ne)mjerljiv doprinos. To nije samo odgovorno, to je i duboko prosocijalno. Štiteći sebe, štitimo i druge. U ovom trenutku je to najviše što možemo učiniti jedni za druge. Za zajednicu. Baš svatko od nas to može.
4. Nismo zarobljeni u sadašnjosti. Sagledajmo stvari u perspektivi. Jednostavno – sve prođe. I ovo će proći. Istraživanja pokazuju da su osobe orijentirane na budućnost optimističnije i u stanju anticipirati pozitivne ishode. Vrijeme ide. Učinimo ga svojim saveznikom, ostajući doma.
5. Budimo zahvalni. Jako zahvalni za sve slobodne izbore koje još imamo. I prije svega zato što smo još zdravi. Zdravlje će nam otvoriti sve buduće slobode. I sve buduće izbore. Ako sada izaberemo – ostati doma.
I zato, koliko god nam je sada teško što ne možemo sve što bismo htjeli ili većinu onoga što smo voljeli – ostanimo doma. Razumijemo da je gubitak slobode izazov. Ali bi bio puno veći izazov više uopće nemati slobodu.
