Tužiteljstvo je očito uložilo silan trud i sve svoje potencijale u
slučaj Brajša pa je njihova šokiranost oslobađajućom presudom i
razumljiva. Za pohvalu je takva angažiranost, to više što je to bilo
sukladno očekivanjima dijela javnosti, bez obzira na to što je
“sprečavanje dokazivanja” među najlakšim kaznenim djelima. Za neke je
suđenje Jeleni Brajši trebalo biti rutina, samo je bilo pitanje koliko
će “odguliti”, iako je bila moguća najviše “novčana kazna ili do godinu
dana zatvora”!.
U takvoj atmosferi, zanemarujući očekivanja javnosti, lani je sutkinja
Sanja Mazalin oslobodila J. Brajšu, a sada su sutkinje Županijskog suda
u Zagrebu, Lepa Singer, Sonja Brešković Balent i Tatjana Ivošević Turk,
potvrdile tu presudu. Uz obrazloženje kako to nije kazneno djelo,
sutkinje su pljusku opalile tužiteljstvu, ali i javnosti! Državni sud
nije ni Božji ni sud javnosti pa (ne)moralnost Brajšinih postupaka
sutkinje nisu ispitivale, već samo to je li spriječila dokazivanje u
postupku pred sudom.
Držanje predmeta u polici radnoga stola nije skrivanje. Čak i da je
uništila dnevnik prije pokrenuta postupka, to ne bi bilo “sprečavanje
dokazivanja”.
A kad je dnevnik pronađen, bila je sumnjičena zbog drugih stvari, pa se
tada imala pravo braniti kako hoće. Konačno, da je drukčije tumačenje
ispravno, tužilaštvo bi našlo načina kako da za “sprečavanje
dokazivanja” progoni sve one koji prije pretraživanja ne predaju drogu,
oružje...
Što se “nesaslušavanja svjedoka” tiče, sutkinja S. Mazalin saslušala ih
je šest, a odbijena su po tri nebitna svjedoka optužbe i obrane dok je
bespredmetno čitanje dnevnika predložila zapravo obrana. Jer, to je kao
da autolimara optužujemo što nam nije pregledao motor pa sucu nudimo da
se uvjeri kako nam je motor uistinu u kvaru.
RIJEČ - DVIJE
