Sudionici nedavne likovne radionice u banijskom gradu Gvozdu (Vrginmostu), neugodno su se iznenadili kad su otkrili da njihovu “poruku ljubavi i tolerancije” svi ne shvaćaju onako kako su je oni shvatili. Iznervirani, naime, “stalnim pozivanjem na prošlost”, u želji da pridonesu “razvitku prijateljskih odnosa dviju zemalja”, Hrvatske i Srbije, oni su od dviju državnih zastava, hrvatske i srbijanske, uzevši od svake poprečnu polovicu, mehaničkim spajanjem izveli treću, zajedničku, hrvatsko-srbijansku. No, umjesto očekivanih pohvala, njihov barjak “ljubavi i tolerancije” izazvao je negativne reakcije. Najprije se uznemirila sama radionica, što je njezina organizatora navelo da s dijelom sudionika naglo otpraši u Bačku Palanku, a onda se sve pretvorilo u skandal u koji se umiješala i mjesna policija.
Događaj može biti zanimljiv iz nekoliko razloga - među kojima intervencija policije kao likovnog kritičara u dječjem kampu nije na posljednjem mjestu - a onaj koji je mene privukao jest logika nastanka i propasti rečene “poruke ljubavi i tolerancije”. Djeca su, bez sumnje, imala plemenite namjere. Riječ je o nečemu drugom, a to je ideja o tome da je integracija uvijek bolja od individualizacije, da je ono što je spojeno automatski uspješnije od onoga što je razdvojeno, ergo, da je u ime “razvitka prijateljskih odnosa između dviju zemalja” opravdano poslužiti se škarama, uništiti dva posebna barjaka i stvoriti jedan novi, zajednički. Ne, nije riječ o prednostima sloge, suradnje, zajedništva, nego o tome da se posebnost - nacionalni i državni identitet - tretira upravo kao prepreka slozi, suradnji i zajedništvu te da ju je legitimno na svaki način zatirati. O ideji da se ne bude svoj, da bi se moglo biti svačiji!
Da bi države mogle surađivati, nužno je da budu to što jesu, da drže do svog identiteta i da očekuju da do njega drže i drugi. Isto vrijedi i za nacionalne zajednice, kao i za svakog pojedinca. Identitet je barjak koji ima nekog smisla samo ako se poštuje. Živjeti se, naravno, može i bez tog barjaka, ali ga se nikako ne može i ne smije krojiti i prekrajati po mjeri onih koji ga ne podnose. A baš to se s Hrvatima i Hrvatskom događalo stoljećima, a događa se i danas. Uvijek bi se našao netko tko bi bolje od Hrvata znao što je za njih najbolje.
Hrvatski identitet nije nikakva posebna vrijednost. Dapače, prema navodnoj izjavi Slavka Kvaternika, “nije sramota biti Hrvat, ali je peh”. A za one koji ne mogu ili ne žele dokučiti tko su i što su - i peh i muka. Takvi su u javnosti najnaporniji. Sebe muče, a gnjave sve druge - svojom sumnjom u vlastiti identitet. I velikom netrpeljivosti prema svakome tko na pitanje o nacionalnosti može odgovoriti u dvije sekunde. S takvim nešto nije u redu (možda je ustaša?), valja ga se čuvati, prokazivati ga, progoniti... I po mogućnosti mu izrezati nacionalni barjak u rezance za svoje “poruke ljubavi i tolerancije”. Klinci u Gvozdu imali su od koga učiti.
Ulazak u EU znači i odricanje i od dobrog dela suvereniteta što automatski znači i slabljenje nacionalnog identiteta. Ovo treba da znate da se psihološki pripremite.