Telefonska sjednica vlade BiH spriječila je u četvrtak opasnost da poslije 1. srpnja građani BiH ne mogu ući u Hrvatsku. Ministri su telefonom prihvatili sporazum s RH. Nisu se mogli sastati jer ni hrvatski ni srpski članovi vlade ne žele u Sarajevo. Premijer Vjekoslav Bevanda kaže da će u Sarajevo kad se bude osjećao sigurnim. On je valjda jedini svjetski predsjednik vlade koji ne želi ići u glavni grad.
“U BiH od Daytona nije bilo gore”, kaže Sulejman Tihić, predsjednik SDA. U “najkompliciranijoj zemlji na svijetu” posljednja kriza je počela talačkom krizom u Skupštini kad su prosvjednici blokirali izlaze zastupnicima i ministrima. Nakon toga hrvatske i srpske stranke odlučile su da njihovi predstavnici napuste Sarajevo.
Nije poznato je li hrvatsko državno vodstvo čulo za to. Hrvatska politika kao da je zaboravila na Hrvate u BiH. Ne čuje se ni HDZ otkako nema (svojih) zastupnika iz dijaspore u Saboru. A Hrvatska je, ipak, jamac Daytonskog mira. Uz to, briga o Hrvatima u BiH je ustavna obaveza svake vlasti. Možda je ipak najbliži istini Milorad Dodik kada kaže da su Hrvati u BiH zatočenici europskog puta Hrvatske. On očekuje da će od 1. srpnja prestati “hrvatsko dodvoravanje administraciji u Bruxellesu”. Doista, da nema Josipovićeve “balkanske politike”, moglo bi se reći da je RH napustila svoj Bliski istok. Problem je što ispada da je jedini saveznik i zaštitnik Hrvata u BiH upravo predsjednik Republike Srpske. Njegovi planovi su doslovno separatistički. Koliko pomaže Hrvatima, toliko ih i koristi u svoje svrhe. Jedva je dočekao “sarajevsko proljeće” da može potpuno blokirati funkcioniranje države. Države koja se, kako kaže, “odavno raspada” i koja je “svjetski fenomen održavanja”.
Za očekivati je da će ulaskom u EU, hrvatska državna politika napokon pojačati svoju ulogu u BiH. Nije dobro kad tu politiku tumači čovjek koji otvoreno kaže: “U Sarajevu mi nikad nije bilo lijepo”. Ili, “njima će teško doći proljeće”.
