Sve se nema para, a nokti se lakiraju...”, nezaboravna je replika koju je prije skoro trideset godina moja susjeda uputila drugoj koja se žalila na krizu.
Uviđam svu dubinu te kritike dok me sa svih strana zasipa “informacija” o 200 tisuća Hrvata na skijanju. Ta priča, među brojnim drugim mitovima i općim mjestima, svake zime redovito ispliva u prvi plan u našem javnom govoru kao potvrda kako je u Hrvatskoj zapravo stanje dobro. Radi se o nekoj mješavini mazohizma, jer je uglavnom reproduciraju neskijaši, i iracionalnog optimizma koji kroz taj fantomski broj skijaša odbija prihvatiti sumornu ekonomsku stvarnost.
Snijeg mi je strani element, rođen sam u gradu u kojem padne jednom u deset godina i moj prosječan zemljak radije bi ugazio u govno nego u snijeg. Ne mislim da čovjek treba biti zavičajno determiniran u izboru načina zimovanja i rekreacije, uvažavam i Mediterance koji su kasnije krenuli na skijanje, neki su racionalni i uživaju na snijegu s obitelji, drugi su krenuli iz pomodarstva. Podnijeli su teške žrtve, postotak teško ozlijeđenih dosiže ratne razmjere.
Zadnji je od mojih znanaca ovog ponedjeljka stradao Mario M., otac troje djece koji je na obiteljskom skijanju slomio nogu na dva mjesta i oporavlja se u talijanskoj bolnici. Javljaju da je čak dva dana čekao red na operaciju, tolik je broj polomljenih skijaša. No tema nije problem sredovječnih stokilaša koji se cijele godine ne bave nikakvom fizičkom aktivnošću težom od podizanja žlice i daljinskog upravljača, a onda, čim dođe zima, misle da se preko noći mogu transformirati u Zurbriggena pa o jadu zabave ženu i djecu, a i zdravstveni proračun.
Mit o dvjesto tisuća skijaških potvrda kako nam je zapravo dobro zaslužuje osvrt na više razina.
Prvo – otkud uopće podatak o dvjesto tisuća? U zemlji u kojoj su stotinama ljudi trebale dvije godine da zbroje nekoliko osnovnih podataka s popisa stanovništva, tko je tako pedantno i brzo popisao skijaše? Turističke agencije imaju parcijalne podatke i nitko se nije konkretno pozvao na njihov zbroj, a puno ljudi ionako ide skijati u privatnom aranžmanu.
Ove sezone često se ističe podatak da većina agencija bilježi porast skijaških aranžmana u odnosu na lani, pri čemu se ne kaže da je najveća turistička agencija propala pa se njen dio kolača logično prelio na ostale.
Bi li Hrvatsko novinarsko društvo moglo početi malu istragu o tome kako (dez)informiramo javnost. Recimo, upitati prvog novinara koji nam s tom tezom dođe pred oči otkud mu podatak da ove godine 200 tisuća Hrvata ide na skijanje.
Otkud već zna broj kad je sezona skijanja tek na polovici? Tko ih broji? Pita li netko ljude na granici idu li na skijanje ili u šoping pa onda vodi registar skijaša?
Drugo, ako i prihvatimo kao istinito to da ih je točno 200, a ne 15 ili 250 tisuća i da je svaki odlazak na skijanje neviđen luksuz, znači li to što manje od 5% stanovništva ide na skijaško zimovanje da se kod nas danas dobro živi? Što je onda s preostalih 95%?
Reći da je pet posto relevantno za cjelinu je kao stara priča o selu u kojem za Božić većina jede samo kupus, a manjina meso pa je statistički gledano stanje izvrsno jer u prosjeku stanovnik sela jede sarmu.
Na koncu, je li svaki odlazak na skijanje stvarno luksuz? Široka je paleta mogućnosti skijanja, od produženog vikenda na Kupresu preko skijališta za široke mase u zapadnom susjedstvu na koje se nosi ranije spomenuta sarma i gdje je Hrvatima ludo zabavno jer im navečer puste Magazin i Coloniju pa sve do luksuznih hotela St. Moritza ili Davosa u kojima skijaš na sarmi nema što tražiti.
U cijelom tom mitu o odlasku na skijanje zanimljiva je i nedosljednost kriterija. Često čujemo da se naši jadranski iznajmljivači apartmana žale na slabu strukturu gostiju pa kukaju kako nam dolazi češka i poljska sirotinja, a ne predratni Nijemac ili Šveđanka kojima bi valjda mogli uvaliti podgrijanu Ledovu pizzu za sto kuna i koji ne bi žalili dati petsto eura za kinesko ulje na platnu.
E sad, Poljak koji prevali pola Europe i priušti sebi deset dana ljetovanja u apartmanu u Dalmaciji je fukara, a svih naših tobožnjih 200 tisuća skijaša su truli bogataši. Bilo bi vrlo zanimljivo vidjeti usporednu analizu izvanpansionske potrošnje turista na Jadranu i našijenaca na zimovanju.
U cijeloj ovoj priči najmanje je važno to odlazi li 4% ili 1% ljudi na skijaško zimovanje. Kao neskijašu priča mi je zanimljiva kao plastičan primjer kako medijima i javnim govorom općenito kruži golema količina “šupljaka” koji se svake godine vrte po inerciji, ali očito služe i za svjesno političko zamagljivanje stanja, tj. kao “dokaz” da je “nama” zapravo jako dobro. Kako je krenulo s prokazivanjem, možda bi trebalo tražiti i objavu registra skijaša? Da se lijepo vidi broj dana provedenih na skijanju, na kojoj stazi i koliko se potrošilo...
Sigurno će se pokušati progurati neki dodatni autodestruktivni namet sa obrazloženjem da ljudi imaju štednje odnosno novaca jer je 200000 ljudi bilo na skijanju što zvuči bolje od 50000 obitelji i zvuči kako Nino kaže, lovastično.