Što nam poručuju najviši državni dužnosnici u povodu poskupljenja benzina i štošta drugoga te po tko zna koji put iskazane nemoći države u zaštititi standarda građana i u borbi protiv organiziranog kriminala?
Prije koji dan Stjepan Mesić je izjavio: ”Premda tu postoje akcijski planovi i povremeno se otvaraju istrage te počinju sudski postupci, ponekad sam sebe doživljavam kao osamljenog borca protiv vjetrenjača u naporima da napokon reformiramo pravosuđe i da se očistimo od korupcije i kriminala”.
Mesić, dakle, priznaje uzaludnost posla koji obavlja, a oni koji će otići korak dalje te se neće zaustaviti na površnoj opčinjenosti tim samosvidljivim priznanjem vlastite donkihoterije upitat će se – pa što to on radi na mjestu predsjednika države, zašto ne podnese ostavku kad ne može ništa učiniti? No postoji “odgovor” na to pitanje koji nemoć vidi kao vrlinu: pojedini se političari ne prosuđuju po učincima, nego po “dobrim namjerama”, to jest po mitskom obrascu koji je o njima stvoren.
Mesić zna da će oni kojima je zbog nekih iracionalnih razloga simpatičan nakon takvih njegovih izjava ovako razmišljati: on bi, dobričina, stvarno htio nešto napraviti, ali, eto, nema dovoljno moći u borbi protiv kriminalaca, pa se zapravo bori protiv vjetrenjača. Tako političara i njegovu publiku veže sućut u općoj rezignaciji pred zlikovcima.
Ali to je gluma i obmana. Mesić za posao koji obavlja prima veliku plaću, uživa goleme povlastice, a uživat će ih do kraja života i nakon što više ne bude predsjednik države. Zamislite da direktor neke tvornice kojoj ne ide, u kojoj je produktivnost nikakva i čije proizvode tržište ne prihvaća, deset godina govori kako se on bori protiv vjetrenjača te za takvu borbu biva bajoslovno nagrađen. Nezamislivo!
Ali kad je riječ o Mesiću, očito nije nezamislivo. Doslovce ništa od onoga što je obećavao u obje predizborne kampanje nije ostvareno. Istinu o tome priznaje on sam: ničije ocjene o neuspješnosti progona krivaca za zla u pretvorbi i privatizaciji, u ratnom profiterstvu, u organiziranom kriminalu i korupciji, zatim ocjene o stanju u gospodarstvu, o vanjskom dugu zemlje, o potrošnji bez pokrića... nisu tako poražavajuće kao njegove! Ali jezikom potpuno istim Mesićevu služi se i osoba presudnija za stanje u zemlji – premijer Sanader.
“Tržište u cijelom svijetu, pa tako i u Europi i Hrvatskoj, ima svoje zakonitosti i na njega se ne može utjecati intervencionistički”, izjavio je predsjednik Vlade u povodu poskupljenja energenata. Sjećamo se njegova ne tako davnog “intervencionizma” kojim se dodvoravao javnosti zaklinjući se da cijena benzina neće prijeći osam kuna, ali i cijele zbirke drugih obećanja i izjava kojima je pokazivao tobožnju socijalnu osjetljivost suprotstavljajući je upravo bešćutnosti tržišta.
Osim toga, on nije predsjednik ni svjetske ni europske, nego hrvatske vlade koja bi trebala imati nekakvu ekonomsku i energetsku politiku. Razvijene zemlje i njihove kompanije velikom su dijelu afričkih i drugih zemalja nametnule “tržišne zakonitosti” zbog kojih milijuni ljudi umiru od gladi i bolesti. Jesu li te zakonitosti opravdanje za tu stravu? Čini se da nas čeka mnogo više opravdanja nevolja koja ćemo slušati od političara nego šansi da s njihovim vodstvom te nevolje ublažimo. Zaključno rečeno: predsjednik države i predsjednik Vlade otvoreno priznaju da Hrvatsku ne mogu zaštititi od kriminala i korupcije te od diktata tržišta, to jest iznutra od Al Caponea, a izvana od svjetskih profitera.
No nema u njoj revolta kakav se širi Europom upravo stoga što ju je politika uz pomoć Europske unije u posljednjih osam godina učinila kmetskom zemljom.
