Subotnja konvencija SDP-a pokazala je svu ispraznost oporbe kontra kompromitiranog HDZ-a. Cijeli program SDP-a sveo se samo na floskulu “mi smo bolji od njih”. Nastupi Zorana Milanovića kontraproduktivni su i za SDP i za cijelu oporbu. Njegovi su istupi posve isprazni, bez sadržaja, konkretnih stvari, sveo se samo na puke fraze, demagogiju, kontradiktornosti...
Tako Milanović kaže da treba reformirati upravu, a s druge je strane protiv otpuštanja ljudi! Kako to može biti u istom programu? Znamo da je uprava prekobrojna i da je dosad koristila često kao glasačka mašinerija. I kako je on onda misli reformirati? Kaže on, većom efikasnošću! Odgovor na koji se jedino može zgražati ili grohotom nasmijati. Milanović dalje kaže da će zaposliti 80.000 ljudi, što je ipak nešto manje od onih 200.000 koje je mislio zaposliti Čačić.
Valjda je mislio na otvaranje novih radnih mjesta. Ali što je onda s onima dodatnima, koje se svakodnevno otpušta, što je s državnom upravom koju čeka nužno otpuštanje? SDP je bacio floskulu, a da nigdje nema objašnjenja gdje i kako će se ti ljudi zaposliti. Možda u novim trgovačkim lancima? Još jedno nerealno obećanje, zapravo laganje i mazanje očiju narodu. Pravo je pitanje, kako SDP-u povjeriti vođenje države kad nije u stanju voditi vlastite financije? I još s Linićem, Čačićem, Jakovčićem?
Zašto uopće analizirati obećanja iz SDP-a za neku fiktivnu budućnost? Dovoljno je vidjeti kako se SDP ponašao u posljednje doba. Ovoj zemlji trebaju radikalne reforme koje je nemoguće provesti bez suglasja vlasti i oporbe. Toga u nas nema, osim kad su u pitanju EU i NATO. Da u SDP-u ima vizionarstva i odgovornosti za budućnost države, onda bi podržali izmjene Zakona o radu i pitanje produljivanja kolektivnih ugovora koji se i tako odnose na državne službe i državna poduzeća, a ne štite, primjerice, radnice Kamenskog koje gladuju na cesti i za njih nitko ne brine.
Za razliku od njih, radnici državnih firmi dobivaju za te radnice nezamislive otpremnine, bez obzira što je firma u debelom minusu, kao HŽ, i što to sve ide na teret državnog proračuna, odnosno svih nas. SDP je radije išao politizirati sa sindikatima, nego pokušati riješiti problem koji i njega čeka ako dođe na vlast. Ili, pitanje mirovinske reforme. Svi smo svjesni da se ona mora provesti, ovakvo je stanje neodrživo, a Milanović pothranjuje nerealna očekivanja ljudi da se neće ništa bitno mijenjati. A mora se mijenjati. Jer je u pitanju budućnost svih nas.
HDZ se oslobodio Sanadera koji je bio izraziti populist, demagog, u gospodarstvo se uopće nije razumio, a vladao je čvrstorukaški, poslušnički. No takav isti tip političara, klonirani Sanader, sve se više rađa u Milanoviću koji je također oboružan demagogijom, bahat je i površan kao i Sanader. On je zapravo najveći uteg SDP-u i oporbi, i ako izgube na izborima to će biti najviše zbog njega, njegovog brzopletog jezika, njegovih praznih poruka i čvrstorukaškog vladanja. Sve to uspješno prikrivaju njemu skloni medijski djelatnici, mahom isti oni koji su hvalili Sanadera jer im je dao da provedu detuđmanizaciju, a danas vidimo gdje nas je sve on doveo.
I nije Hrvatska zemlja slomljenog duha, kako nam Milanović poručuje. Svjetska kriza i korupcija učinili su svoje, ali ova zemlja i narod imaju potencijala. Oporba lupeta jer nema odgovornosti, a vlast puca jer korupcija dolazi iz njezinih redova. Dosta je crvenih i crnih, lijevih i desnih.
Svatko od nas mora shvatiti da se samo radom i stvaranjem novih vrijednosti može doći do napretka i blagostanja. Sve drugo, što nam dolazi iz SDP-a i HDZ-a, samo je bacanje prašine u oči. Treba nam odlučnosti, volje, morala u politici... HDZ teško to može pružiti, a SDP je upitan. Zato nam trebaju novi ljudi, ali ne Milanovićeva kova. Jer on, ovakav kakav jest, radi za HDZ!
Svakom je jasno ali kad političari shvate bit će nam kasno jer već smo u dužničkom ropstvu do kada ćemo moći živit na kredit. Demagogija ne pomaže ali u Hrvatskoj prolazi jer hrvatskom upravljaju i donose zakone oni koji i dan danas žive u demagogiji.