Svake večeri vidimo barem jednu kratku vijest iz svijeta o tome kako su
neki radnici, studenti ili obični razjareni ljudi izašli na ulice u
nastojanju da upozore na ono što im se događa – radnici Opela, kineski
radnici migranti koji su ostali bez posla, francuski radnici i
studenti, stanovnici karipskog raja Guadelupea, grčki studenti,
stanovništvo bankrotiranog Islanda...
Sve se to može podvesti pod zajednički pojam socijalnih nemira izazvnih
globalnom krizom u kojima sudjeluju ljudi stjerani na rub egzistencije,
oni koji zbog gubitka posla i rasapa svjetske ekonomije i financijskog
sustava ne mogu više prehranjivati obitelji i plaćati rate kredita.
Iako smo tijekom velike krize s cijenama hrane u 2008. godini već
vidjeli vrlo nasilne prosvjede izgladnjelih ljudi u siromašnijim
zemljama, analitičari i stručnjaci upozoravaju da je to dječja bajka
prema onome što nas tek očekuje u ovoj, a vjerojatno i u sljedećoj
godini.
Najšokantnije upozorenje dolazi od američkog “obavještajnog cara”, šefa
svih 16 obavještajnih službi, admirala Dennisa Blaira koji je pred
senatskim odborom za obavještajnu djelatnost kazao da je ono što je
Wall Street učinio na globalnoj razini puno opasnije od cijele
Al-Qa’ide i svih Osaminih terorista. Šef svih američkih špijuna
procjenjuje da bi ekonomska kriza, koja je kreirala totalnu nesigurnost
kod većine ljudi, mogla lako rezultirati vrlo nasilnim socijalnim
nemirima, pa čak i nasilnim političkim ekstremizmom.
Blair je Senat upozorio da su ozbiljniji socijalni nemiri već u
naletima zahvatili više od četvrtine zemalja na planetu i da od pobune
osiromašenog i iznevjerenog naroda neće biti imune ni velike zemlje
poput Sjedinjenih Država, Kine i Rusije, a da bi situacija mogla biti
potpuno eksplozivna u Južnoj Americi, zemljama bivšeg SSSR-a i u
subsaharskoj Africi. I britanske su vlasti priznale da ih je poprilično
strah socijalnog bunta i da bi upravo to mogao biti glavni problem u
mjesecima koji dolaze, a koji će biti prepuni otkaza, zatvaranja
tvornica i bankrota velikih banaka, gubitka ušteđenih mirovina...
Većina ljudi koji su već postali žrtve globalne recesije još su u fazi
bespomoćnosti i samookrivljavanja, boluju od nečega što se već počinje
nazivati “recesijski PTSP”. Kako se liječi, još nitko pouzdano ne može
reći, no jedno je sigurno – izlječenje pojedinaca od ovog masovnog
PTSP-a neće biti moguće ako se na globalnoj razini svijet ne izliječi
od onoga što je dovelo do krize. Iako se većina malih žrtava velike
recesije osjeća bespomoćno, još kriveći i sami sebe za nevolju u koju
su utonuli, doći će do prihvaćanja toga stanja, ali zatim i do bijesa i
ljutnje na one koji su sve to izazvali. To će, među ostalim, biti
sastavni dio procesa izlječenja.
Iz dana u dan smo svjedoci toga kako ljudi diljem svijeta gube
povjerenje u državnu vlast, financijske institucije, direktore
vlastitih firmi... i počinju ih izravno okrivljavati za svoju nesreću.
Ako se ona dodatno produbi i proširi, buntovni zahtjevi za promjenama
mogli bi , kako kaže admiral Blair, povećati rizik od nestabilnosti,
koja bi izravno mogla ugroziti i vladajuće strukture u pojedinim
zemljama.
U POVODU
