Telefonski poziv redatelja Rajka Grlića ilustrirat će kulinarske sposobnosti Draška Romca, šefa restorana Kulturni krug.
– Stari, krećem iz Beča, pripremi mi bečki šnicl. Sjedam u auto, dolazim na večeru za nekoliko sati.
– Pa u Beču si, što ne pojedeš šnicl tamo? – pita ga Romac.
– Tvoj je bolji, pravi bečki šnicl... – odgovara mu u slušalicu Grlić.
O hrani više nećemo. Zagrebački ugostitelj kod kojeg jedu predsjednici, premijeri, veleposlanici, biznismeni, pravoslavni svećenici, kulturnjaci, ali i stolari, u čijem restoranu na zidu stoji i slika dobitnika Nobelove nagrade iz Carcassonnea – fizičara Alberta Ferta koji je ovdje jeo gulaš od hobotnice i juhu od sipe s bobom i tjesteninom, ima drugu priču. Njegov je restoran okupljalište zagrebačke elite, sjednu tu i Milanović, i Štern, i Mesić, i spomenuti Grlić...
– Gosta nikad ne pitam što radi. Jer, posrnuo bih. Dolaze vrhunski liječnici, arhitekti... Kad-tad bi pitao: “Čuj, stari. Je l’ bi mi napravio ovo?” I tada bih izgubio gosta – kaže Draško. Za stolom sjedi i Đelo Hadžiselimović.
– Frendovi smo od djetinjstva.
Idemo na temu.
Pariz – London – Osijek – Atena
Lako tko je što jeo. On ima priču. Vlasnik. Draško. Ne kulinarsku, već – avanturističku.
Čovjek je preplovio cijelu Europu. Doslovce preplovio. Ne okolo, on je plovio rijekama. Šef nekadašnjeg Kluba filmskih radnika na Britancu kupio je za deset tisuća kuna stari brod, leut, i odlučio.
– Oplovit ću Europu u tri godine. Poprijeko i okolo. Sjeo sam u leut, dug samo sedam i pol metara, star 120 godina, i utuvio sam si u glavu da prođem tim brodom cijelu Europu.
I onda sam krenuo. Pa stao. U Murteru, u Parizu, Londonu, Bruggeu, Osijeku, Istanbulu, Ateni... Oplovio sam Europu svim morima i – najvećim rijekama u trošnoj jedrilici.
Tko ide u Pariz jedrenjakom?
– Idem ja. Ma gušt je, kad dođeš u Brugge, zavežeš brod na rijeci i sjedneš na kavu. A moj leut dolje privezan ispod kafića, odmah na glavnom trgu.
Krug je odradio prije šest godina, no i dalje su uspomene svježe.
– Nitko nikad nije napravio takav pothvat, prošao sam 12.000 kilometara, puni krug po Europi. Istina, idu brodovima iz Engleske u Sredozemlje, plovi se i Dunavom, ali da će netko puni krug napraviti, to sam jedini ja uspio. Ne bi to bio neki problem, ali nitko se nije sjetio. Krenuo sam iz Murtera u Lyon, pa prema Njemačkoj, ideja je bila spustiti se do Crnog mora Dunavom.
Kako se zove brod?
– Pitaju me to često, ja kažem MU 1098. A onda pitaju: “Da, ali kako mu je ime?” Pa odgovorim MU 1098!
Ne mogu plivati 100 km
Sredozemlje je prva tema.
– Sicilija, grad Erice. Star je više od tri tisuće godina, a poznat po tome što su ondje nekad živjele svećenice nekog reda, ne sjećam se točno kojeg, ali bilo je poznato da su obožavale mornare. Tamo su ih dočekivale, vodile u mjesto i pružale im sve usluge, od kupanja nadalje.
Baš sve usluge?
– Sve. I kažem ja gradonačelniku Ericea, taman sam bio uplovio, da sam čuo za te svećenice koje se brinu o gostima, da sam ja ipak mornar... A on mi veli: “Čujte, to je bilo prije tri tisuće godina.” Kažem ja, ima li ih ili nema, pustite sad godine...
Krenuo sam dalje. I vidim prognozu, sve crveno oko Sicilije. I to sljedećih sedam dana. Meni je to bilo predugo, umro bih od dosade tamo. I krenuo sam. Pjer Žardin bio je sa mnom na leutu. Krenuo je, ali upao u nevrijeme. U horor. Valovi su bili viši od četiri metra. Ne znaš odakle dolaze, noć je. Bilo je jezivo. Nemam mobitela, nemam radiostanice. Da me prevrne, bio bi to kraj. Udaljeni smo od kopna, pa ne mogu plivati stotinu kilometara.
Veljko Rogošić preplivao je od Tunisa do Sicilije – 171 kilometar.
– Nisam ja on. A i nevrijeme je. Visim na lantini, udaram u jarbol, baca me u more, pa me vrati na brod. I u jednom trenutku, unatoč panici, vidim u daljini grad. Ne vjerujem, daleko sam od obale, ali stvarno vidim svjetla. I krenem prema njima. Ali, grad mi bježi! Shvatim kasnije, to je kruzer...
Razgovaramo u centru Zagreba, restoran se polako puni gostima, a on i dalje u neveri.
– Moraš paziti, prolaze kruzeri i veliki brodovi. Kad te val digne gore, onda gledaš okolo vidiš li što. Jer, veliki brodovi me ne vide između valova. Taj čas te može pregaziti. Ja sam u maloj jedrilici, motor Perkins 36 konjskih snaga. No, gledam ja okolo, noć je. I vidim dva divovska svjetla koja mi se približavaju. Na udaljenosti od stotinu metara jedno od drugoga, možda dva kilometra od mog drvenjaka. Jure prema meni velikom brzinom, i onda u trenu stanu iako su u punoj brzini. Vidim samo s jedne strane zeleno svjetlo, ali ne vidim i crveno. Ne čujem ni buku. Ne znam što je...
NLO? Brod na pučini, ali svemirski?
– Nemam pojma. Mislio sam da su helikopteri, ali bih čuo buku elisa. Ne znam. Izvanzemaljci ne plove, valjda. Ali, ono što znam je da se pojavilo i nestalo u trenu.
Kad sam kod Monte Carla ušao napokon u marinu, tamo mi tip veli: “Čuj, tri dana nećeš moći isploviti, jer je vani veliko nevrijeme.” A ja mu kažem: “Stari, ja sam sad došao. Idem dalje...”
A godine? Utječu li na moreplovca koji putuje rijekama?
– Pih... Kad sam kretao, imao sam šest banki, sad imam još koju više, ali osjećam se kao 35-godišnjak.
Kako do Pariza?
– Od mora do Pariza ima oko tisuću kilometara, kao da pičiš tu po Savi. Rijeka Rhône, pa Somme, pa Sena, koja se ulijeva u kanal La Manche. Štos je što ploviš po 200 godina starim kanalima, u kojima ima stotine ustava. Neke se i ručno otvaraju. Poneku si i sam digneš. Zgodan je i tri kilometra dugačak kanal Bourgogne, kojim ploviš iznad grada. Ispod tebe su sela, ceste... U Parizu sam ostavio brod, kod frenda Slavka, izvukli smo ga u jednom selu kraj Versaillesa, iskopali kanal, napunili ga vodom i brod spustili unutra. I ondje je čekao sljedeću godinu kada sam nastavio put u London.
Sedam se puta nasukao
Koliko je od Pariza do Londona plovidbe?
– Tjedan dana. Samo je za La Manche potreban jedan dan. Na taj je put sa mnom išao Ivo Grego, koji je tada imao 75 godina. No, došli smo u London. I ja sam se pravio važan, plovio sam ispod Tower Bridgea, radio krugove. Otkud da znam kako se na Temzi vozi?! Imaju oznake, ali ih ne poznajem. I onda su mi trubili, rekli: “Vidi ovog...” U jednom sam se trenu čak i nasukao...
Nasukao?
– Nasukao sam se sedam puta, ma nikakav problem. Odeš na krmu, i malo unatrag, pa se nekako izvučeš, čekaš da cukne. U rijekama je često na dnu pijesak, nije problem.
Priča Draško kako je put nastavio od Londona do Dunkerquea, kanalima do Rotterdama, zatim Rajnom preko Kölna, Mannheima, pa Majnom do Frankfurta.
– Kanal Majna – Dunav je na 460 metara nadmorske visine, to je najveća visina na kojoj sam plovio. I otamo sam se Dunavom spustio do Crnog mora. Beč, Budimpešta, Bratislava, Novi Sad...
Vratio se potom kući, brod je ostao u Osijeku, a posljednju, treću etapu puta od Osijeka do – Murtera ostavio je za sljedeće ljeto.
Kad ste bili u Beogradu, jeste li stali na splavovima? Malo noćnog života za pomorca?
– Stao sam da kupim goveđi loj, jer brod mi je puštao na sve strane pa sam ga krpao u vožnji. Pumpe se pokvare, malo rade, malo ne rade, pa mi nije bilo do zabave. Spustio sam se preko Đerdapa do Rumunjske i Bugarske. Nisam imao ni karte za rijeke, ništa. To je moj cilj. Sve na sreću. Nitko ne ide kao ja... Ma čuj, ja prije nikad nisam plovio rijekom, ma nisam nikad bio ni u riječnoj ustavi, a na putu su neke bile visoke i 35 metara. Da bih prošao put, morao sam proći 500 ustava. Evo, dođem na Rhône, i pita me čovjek jesam li pročitao upute za korištenje ustava. Ja slegnem ramenima. I veli on: “Vidim da niste, nemate pojma. Uvijek morate velike brodove pustiti prve. Morate nositi pojas...”, a ja bih se, kao na semaforu, uvijek ubacio prvi kad bih prolazio. A pojas, eto ga, nikad ga nisam ni raspakirao.
Vreća puna toplih kroasana
Jedan mi je u Calaisu rekao, slušaj radiostanicu, kuda to voziš, idi na kanal 17. I kako ću ja njemu sad reći da ja radiostanicu i nemam, da sam je zaboravio... Pomorcima je nezamislivo da netko plovi bez radiostanice. A ja sam pošao bez nje. To je moj stil. Uostalom, i brodske papire i dokumente za plovidbu ostavio sam u Parizu. Ma gerila na jedrilici..
Gdje je bilo najneobičnije?
– Hoćeš jezivu priču? Kanal Nord, na rijeci Seni, ima tunel za velike brodove. Pet kilometara je dugačak i to je jezivo. Brodovi piče, a ja između njih. Sve smrdi po nafti, a da sam stao, ne bi me vidjeli. Bio bih gotov.
Koliko je love otišlo?
– Pokušao sam računati, ne znam koliko je stajalo. Bilo je skromno, ne može biti skromnije, nisam nigdje ništa plaćao što nisam morao. U Budimpešti se zamalo turistički brod prevrnuo zbog mene. Gornja paluba bila je puna turista, svi su se u trenutku preselili na jednu stranu kako bi me snimili s palube, brod se nagnuo. Pobjegao sam da ne bi bilo problema. Na Crnom moru imao sam havariju, nisam vidio lukobran pa sam slomio kormilo, motor mi je pao... U gradu Constanţi, najvećoj luci na Crnom moru, zamalo me ubio – ronac. Velika ptičurina željela je sletjeti na moj jarbol, na latinu, ali se poskliznula i pala tik pokraj mene. Da mi je pao na glavu, još bih tamo ležao... Usto, kod Peloponeza sam vidio stotine tisuća golemih meduza. Prolaziš kroz njih, a one su tamnozelene velike kao stolovi u restoranu. I frka te. Jer, WC-a na brodu nema. Sve je u moru...
Jeste li, kao mornari, sretali i noćne dame?
– Ne. Ali, mnogo je ljudi bilo na brodu, svima je bilo zanimljivo. Pa bi mnogi donijeli nešto za put. Jedan piće, drugi sendviče, neke cure su u Belgiji donijele vreću punu toplih kroasana. Ima dragih ljudi.
A Hrvati?
– Mnogi su mi nautičari pričali kako su imali loša iskustva u Hrvatskoj. Da se ovdje više neće vraćati. Kad sam inzistirao da mi kažu što je to bilo tako loše, ispalo je da su imali problema s vezovima, u marinama. Da su previše plaćali vezove. I eto, odustali su. Najveća im je zamjerka da smo, mi Hrvati, neljubazni.
Jeste li pecali na brodu?
– Nisam. Ne znam što je s dozvolama, a i ne znam pecati.
Gdje je najljepše?
– Dunav je čudo. Fascinirao me Đerdap. Ondje postoji jedna litica, visoka 20 metara, a na njoj je uklesana bula cara Trajana. I tamo me uhvatila nevera, uspio sam se sakriti, a kad se smirila, vidio sam da je na policijskoj postaji, maloj kućici, odnijela krov, rušila je drveće, čak se i vlak prevrnuo. A meni i brodu ništa. Nego, u Osijeku, dočekala me ekipa HRT-a za Dnevnik. I došao moj frend. Ubacio se on pred kamere, dao i on izjavu, nešto u stilu: “Sve sam ga ja o plovidbi naučio.” A nema veze... I sjednemo navečer, telefon mu zvoni, njega zove deset ljudi i govori: “Vidjeli smo te na TV-u.” A mene ne zove nitko. A ja sam išao na put. Kaže on: “Ma tko te fućka...”
Nitko nije želio ići
Što je supruga rekla?
– Čuvaj se. To su bile Željkine riječi. A kći i sin, Iva i Filip, kad sam ih zvao da idemo zajedno na put, nisu bili zainteresirani. Ništa čudno, pa tko bi išao na starom brodu na takav krug. Em nekomforan, em smrdi po nafti. Ma bolje je biti doma. Tako je to uvijek, kad kažeš da krećeš, svi žele s tobom na put, ali kad kreneš, nigdje nikoga. A teško je samom. Išao je na jednu turu Pjer Žardin, pa Ivo Grego, išao je i Romeo Ibrišević... Kad si sam, to je najgore na brodu. Nemaš s kim razgovarati, ne možeš se posavjetovati.
Zašto sve to?
– Zbog gajbe piva. Jer, tvrdili su da se ne može to napraviti. Pa sam rekao – idem dokazati.
I što je bilo na kraju?
– Bilo mi je dosta svega. Tri ljeta putovao sam da bih se vratio na Murter. I svako ljeto po 40 dana. Nisam više želio ni vidjeti brod, more, ništa – danima. I danas ga čuvam. Više mi brod ne treba, što li ću s njime? Pa ne mogu ga ostaviti.
Eh da sam u mogucnosti, i ja bi tako sam na brod pa kud puklo da puklo