Otići na Bali i nije neki problem, treba vam 650 eura za avionsku kartu i strpljenja za oko 16 sati leta. Ali vratiti se s Balija puno je teže. Susret s takvom srdačnošću, toplinom, s ljudima koji besplatno dijele osmijehe i koji nemaju poriv da vas prevare, s duhovnošću koja je odavno nadišla granice slijepe i poslušne religioznosti kakva vlada kod nas, s otokom ispunjenim mistikom, mirisima i cvijećem, dobrom hranom, toplim morem, čudesnim poljima i prašumama, e, to je već puno teže. Rastanak s domaćinima teško mi je pao, ali ispunjenost njihovom pozitivnom energijom lansirala me u beskrajne svemirske visine.
Čim dotaknete tlo Balija, susretnete se sa začuđujuće raskošnom i miroljubivom hinduističkom kulturom. Nije to Indija ni u kojem smislu (iako Indonezija, kojoj Bali pripada, jest dobila ime po Indiji, odnosno naziv Indonezija grčkih je korijena i znači indijski otoci), Bali je stvorio svoju vlastitu kulturu i svoj način života. Iako nisu bogataši, nema ni izrazite sirotinje, na ulicama je puno mladih i tisuće motocikala koji, kao i u većini azijskih zemalja, zagušuju promet.
Iz Denpasara, u koji sam sletio avionom iz Dohe, putujem u Ubud, grad u unutrašnjosti otoka poznat po izrazito umjetnički orijentiranim ljudima, sjajnim modnim dizajnerima, ali i prekrasnim okolnim hramovima i prirodom. Do Ubuda je 25 kilometara.
– Jerry – pitam svog vozača – koliko ćemo se voziti?
– Sat vremena, možda i više.
– Sat vremena?
– Da, vidiš kakva je gužva s motociklima, kao stršljenovi ubadaju sa svih strana. Kad se voziš Balijem, pomnožiš kilometre s dva i toliko ti minuta otprilike treba da stigneš od točke a do točke b.
Sjedninjenje tijela i duha
U Ubudu sam se smjestio u apartman (kućicu) koju iznajmljuju Martini i Rian, bračni par u ranim pedesetima. U bajkovitom dvorištu nekoliko je kućica za najam, u jednoj već godinu dana živi stariji britanski par, a jednu je upravo na dvije godine rezervirao Korejac. U dvorištu je mali hram. Rian mi kaže da svaka hinduistička obitelj na Baliju ima svoj obiteljski hram. Sljedećih sam dana promatrao njega i njegovu obitelj kako gotovo svakodnevno obavljaju ceremonije. Odjeveni u šarenu odjeću, ostavljaju košarice s cvijećem posvuda po dvorištu i na pragove svake kućice u kojoj su gosti, a nebo zamirišu čarobnim aromama zadimljenih štapića. Osjećam njihovu duhovnost koja je opipljiva poput kamena. To sjedinjenje tijela i duha, ta iskrena meditacija kojom teže dostići nirvanu utječe na mene poput narkotika. Dok sjedim u dvorištu i doručkujem pečene banane s ribanim sirom i ispijam svježe iscijeđeni sok od manga, ne mogu se oteti dojmu da puno više uživaju od mene.
Martini i Rian, kao i većina stanovnika Balija, nisu bogati. Iako se bave turizmom i iznajmljuju nekoliko apartmana, a uz to svako jutro naprave 300 porcija hrane koju prodaju na tržnici, žive lošije od prosječnog Hrvata.
– Koliko spavam? – ponavlja moje pitanje nasmijana Martini. – Tri, najviše četiri sata. Legnemo kasno, ustajemo oko tri, do pet treba skuhati sve ove porcije jela koje dan prije Rian i ja ugrubo pripremimo. To mi je dovoljno.
Ubud je tipičan dalekoistočni grad po mnogočemu, na cestama je mnogo motocikala, nogostupa gotovo da i nema, telefonske i strujne žice u snopovima vise iznad glava, a u zraku se osjeća snažan miris začina kojima su se jednako oduševljavali moreplovci i putnici sa zapada, od Marka Pola do danas. Jedino što vas može iživcirati su stotine muškaraca koji sjede pokraj ceste i svaki od njih vuče vas za ruku i ponavlja:
– Taksi, taksi, taksi... Sanjao sam poslije noćima kako me gnjave i oni su, uz nemilosrdno tropsko sunce u kombinaciji s vlagom, najveća smetnja potpunom užitku. Sunce i ne prži tako snažno, svaki se dan temperatura popne točno do 32 Celzijeva stupnja, ali izaziva nesnosno znojenje i osjećaj prljavštine ispod potpuno mokre majice. No nakon desetak dana, kad sam se malo naviknuo na ovaj toplinski užas, tijelo je drukčije reagiralo i bilo je puno lakše. Noću je također vruće, opet stabilnih 28, ali nasreću bar nema puno komaraca. Čuje se tek ugodan huk sova koji vas uspavljuje. Ulice Ubuda pretrpane su malim restoranima i kafićima, mjenjačnicama, turističkim uredima, suvenirnicama i bogato opskrbljenim trgovinama odjeće lokalnih dizajnera koji doista stvaraju čudesne kreacije. Njihovo igranje dizajnom moglo bi se slobodno nazvati modnim impresionizmom.
U Ubudu obilazim Šumu majmuna koja se nalazi u širem centru grada. To je golema prašuma u kojoj žive tisuće ovih čovjekolikih životinja i koji se uvijek iznova čude svakom turistu, baš kao što se i turisti čude njima. Pare se nasred staze, miluju se, igraju, oni stariji sokratovski mudro sjede u hladovini i bulje u nas, a oni mlađi odaju se krađi. Privlači ih sve što bliješti – mobiteli, naočale, ženske torbice. Indijka koja se odmarala u šumi pokraj mene izula je seksi štikle (u kojima je po svemu sudeći jako naporno hodati šumom), majmun se zaletio i sa štiklama poput Tarzana nestao u gustim krošnjama. Ponudio bih joj svoje japanke, ali računam... kako ću ja onda bos kroz šumu pa odlazim dalje. Igra majmuna naučila me da oni javno rade sve ono što ljudi rade kriomice: kradu, imaju spolne odnose, tuku se.
Zabrinuti čuvar majmuna
– Vidiš, već je mjesec dana sezona kiša, a ni kapi kiše nije palo iz ovoga suhog neba. Klimatske promjene? Smijali smo se tome kao i Donald, sad vidimo da je vrag odnio šalu. Ovo će nam uništiti živote – kaže mi čuvar majmuna koji je ostao zabrinuto gledati u nebo dok sam ja polako napuštao šumu. Hrana u Indoneziji nije toliko bogata kao tajlandska, ali ima onaj dalekoistočni šarm i kolorit zbog kojeg se čini da što god ubace u lonac, sve dobro ispadne. No Indonezija je preširok pojam u svakom smislu pa tako i u gurmanskom, jer zemlja od 17.508 otoka, od kojih je više od 6000 naseljenih i na kojima živi gotovo tisuću pripadnika raznih naroda i plemena, ima nevjerojatno široku lepezu klimatskih i geografskih cjelina, običaja, navika pa tako i gastronomije. Recimo, na Sumatri, domovini papra, hrana je toliko začinjena da turistima najprije serviraju male količine u zdjelicama da probaju mogu li uopće podnijeti ljutinu. Kuhinja Jave, najgušće naseljena otoka, puno je blaža, dok su na Baliju specijalitet jela od svinjetine, odnosno odojka s ražnja s različitim začinima, ili kako ga lokalci zovu – babi guling.
Nevjerojatno ukusni komadići hrskave i gotovo karamelizirane svinjetine s kožicom, natopljene čudesnim okusima i bojama, vrlo je strasno jelo. Rendang je ukusno jelo od govedine satima kuhane u kokosovu mlijeku, a soto ayam đavolski ljuta juha od piletine. To su tri najbolja jela koja sam probao. Svaki sam dan kušao nova, bilo je tu boljih i manje dobrih obroka, no nijedan nije bio loš. Još kad se uzme u obzir da glavno jelo košta od 15 do 25 kuna, ništa vas ne može spriječiti da eksperimentirate. Mnogo je i tajlandskih, talijanskih, japanskih restorana, no ja se držim filozofije da jedem samo lokalno, vjerujući da me to najviše može sačuvati od eventualnih zaraza. I tu sam zasad u pravu jer nikad nisam imao problema, uostalom nikad se nisam ni cijepio prije polaska na putovanje.Jedan dan Jerry me vozio u prašumu u kojoj je i farma kopi luwak kave, najskuplje kave na svijetu. Ljubazni farmeri pokazali su mi cijeli proces – od hranjenja azijskih cibetki zrnima kave koja se u organizmu ovih životinjica fermentira, zatim skupljanja izmeta sa zrnima te kave, sortiranja, prženja kave na vatri, mljevenja do – dolaska lijepe Indonežanke sa šalicom kave koju je odložila na stol. Ovdje na izvoru proizvodnje košta 50.000 rupija što nije puno (oko 25 kuna) i stvarno je neobičnoga kiselkasto-gorkog okusa. Potom odlazimo u obližnje rižine terase, i to je jedno od najljepših mjesta na kojima sam ikada bio. Tko bi rekao da će mi plantaže riže biti tako očaravajuće, no ove terase djeluju nadrealno: dok se stabljike riže njišu na laganom vjetru, proizvode smirujući šuškavi zvuk, kao da vam priroda šapuće svoje tajne. Susrećem zemljoradnike na kojima se vide tragovi teškog života, međutim, ne skidaju osmijehe s lica. Svaki kutak ove zemlje zasađen je rižom, kavom, bananama, mangom, dragonom, papajom, začinima, i ovaj narod svakako ne može propasti. Možda neće nikada biti bogati kao Europljani, ali ni mi nećemo nikada biti tako sretni kao oni. Ne znam bi li se tko mijenjao, ali znam da ja bih.
Vulkan? Ne, hvala
Jerry me poziva da sutradan dođem na njihovu obiteljsku ceremoniju jer kći njegova brata napunila je šest mjeseci pa će ispeći svinju. Naime, stanovnici Balija svakih šest mjeseci slave rođendan. Imam već drugi dogovor pa ga uljudno odbijam, ali i dan-danas si ne mogu oprostiti što sam to propustio.
Sljedećih sam dana obišao mnogo hramova, teško im je zapamtiti imena, no svaki je od njih duboko autentičan. Ima ih tisuću, vjerojatno i više (tu ne ubrajam obiteljske hramove nego samo ove monumentalne), ali svaki u koji sam kročio bio je predivan, skladan, topao, poput doma. Na ulasku u hram obvezno je odjenuti sarong, indijsku odjeću koja je poput suknje i koja, osim što prekriva bljedunjave turističke noge, jako lijepo hladi taj dio tijela. Jedan je hram podijeljen na budistički i hinduistički dio, budistički svećenik nudi mi blagoslov i prihvaćam ga. U hinduističkom dijelu hrama kupam se u svetoj vodi, spašava me na trenutak od tropskog sunca koje me cijedi kao limun. Na obližnji vulkan, turističku atrakciju, ne želim ići, upravo je na Novom Zelandu erumpirao vulkan i progutao živote. Odlazim na nekoliko dana na otok Gilli Air, sat i pol udaljen gliserom, koji pripada trolistu malih otočića; tu su još Gilli Trawangan na koji idu partijaneri i Gilli Meno na koji, koliko čujem, ne ide nitko, dok je Gilli Air za one sredovječne hedoniste kojima i sam pripadam. To je otočić koji pješice okružite za dva sata, unutrašnjost je krcata trošnim kolibama u kojima živi lokalno stanovništvo, dok je uzduž obale gusto načičkan niz restorana, kafića, trgovina, ležaljki.
Na Gilliju žive muslimani, jasno mi je to bilo čim sam kročio na otok jer me dočekao hodžin poziv na molitvu. Ali nije to poziv od pet minuta kao u Bosni, nego od pola sata. I tako nekoliko puta dnevno. I ovdje vlada kultura srdačnosti, za nijansu manje nego na Baliju, ali većina lokalaca jako je ljubazna. Turista je nešto manje nego na Baliju pa se otimaju za svakog gosta, što je ponekad jako naporno. Kažu mi da je otok pun Europljana za Božić i Novu godinu te u ljetnim mjesecima kad su kod nas školski praznici. Plaže su pješčane, noge vam propadaju duboko u pijesak dok hodate prema pretoplom Indijskom oceanu. Kupanje u oceanu zato baš i ne osvježava, ali zato svaki apartman ima bazen. Zapravo, kao i na Baliju, i ovdje su apartmani male kućice koje su skupljene oko bazena. Doručak vam dolazi na stol u nekoliko sljedova, a zatim se najbolje prevrnuti u vodu. Doista rajski ambijent, a nije skup – za 25 eura za noć imat ćete bogovski smještaj.
Samo jedan čuo za Hrvatsku
Pronašao sam restoran kojemu, nakon prve večere, odlučujem ostati vjeran. Mladi konobar kojem sam zaboravio ime vrlo je pričljiv i uživa u razgovoru o hrani. Ovdje je ponuda nešto drukčija i dominira morska hrana. Nevjerojatan odrezak tune, svjež, golem, crven poput buketa svibanjskih ruža, pripremljen na tataki način, košta 40 kuna. Gozba za sitniš. U većini restorana “drnda” blues ili rock, puno je svirki uživo, a mladići posvuda sviraju gitare. Popularni su Beatlesi, Tom Petty, Bob Marley, Neil Young, toliko su opsjednuti rock-glazbom da se čini kao da im je to religija i da ih hodža uzalud poziva u džamiju.
Danju obilazim unutrašnjost otoka, pojedini dijelovi jako su siromašni, a na nekoliko mjesta udaraju se temelji za velike objekte. Čini se da su stanovnici posustali pod naletom kapitala i da će beskrajnu ljepotu ovog otoka, koju čini i kultura stanovanja u malim kućicama, pregaziti betonski hoteli i resorti. Viđeno milijun puta. Siromašni će svoje parcele prodati, a na koncu će se i iseliti jer više neće biti pašnjaka za njihove životinje ni prostora za život kakav oni poznaju. Vraćam se na Bali nakon četiri dana, otok koji ipak zasad nije popustio kapitalu. Na Baliju gotovo da i nema zgrade, svi žive u kućama. Ni u gradovima, osim u Kuti, nisam vidio nijednu zgradu. U maloj luci sjedam za stol pokraj starijeg gospodina koji ruča i čeka gliser kao i ja.
– Iz Jakarte sam. Ti si iz Hrvatske? Znam vašu regiju jer sam dolazio u Jugoslaviju – kaže mi dok jede i nabraja sve do jedne zemlje nastale raspadom bivše države. Ipak je Indonezija i danas u Pokretu nesvrstanih, čija je članica bila i Jugoslavija. Spominjem ovo jer je to prvi Indonežanin koji je čuo za Hrvatsku. Obično kad me pitaju odakle sam i kažem Hrvatska kimnu glavom, ali vidim da nemaju pojma, tako da ne stoji tvrdnja nekih naših političara da je Hrvatska poznata u cijelom svijetu. Povratak na Bali raznježio me kao da sam došao kući. No uskoro sam doista morao krenuti kući i to me rastužilo. Jer znam da iz zemlje osmijeha odlazim u zemlju ljutnje. Ali bar sam sebi pronašao drugi dom u koji ću se vratiti kad-tad. Kao u pjesmi Bijelog dugmeta – ...”ovaj put zauvijek”.
Sve istina osim za kavu i Gili Meno!