Kada u predvečer nema smisla ići do staništa lavova, sigurno su se već dobro izvalili ispod nekog grma. Ne budite nestrpljivi, ići ćemo ujutro, nalazimo se u već u šest sati – govori nam naš rendžer Salomon, koji nas je vodio na popodnevni i jutarnji safari u privatnom rezervatu Inverdoorn u Južnoafričkoj Republici u koji smo stigli nakon dva i pol sata vožnje iz Cape Towna, od čega zadnjih pola sata dobro utabanim makadamom.
To je prava Afrika, divlja i surova. Rezervat od 10.000 hektara nalazi se na velikoj visoravni okruženoj visokim planinama u polupustinji Karoo, na nekadašnjoj poljoprivrednoj farmi, jednoj od mnogobrojnih koje su se nakon pada aparthejda prodavale u bescjenje, i u njemu je 1200 životinja. Sam prilaz rezervatu vrlo je dojmljiv, pravi filmski – makadamska krivudava cesta s drvenim stupovima dalekovoda kojoj se ne vidi kraj podno planina. Kao u Fargu ili pustinji u zaleđu Albuquerquea iz serije Breaking Bad. A s lavovima je bilo baš kako je naš vodič Salomon i najavio. U praskozorje smo se iz baze odmah zaputili prema lavovima i uz opasku da se ne ni slučajno ne naginjemo iz, za safari posebno prerađenog Toyotina džipa kako bi iz što manje udaljenosti s lavom napravili selfi te da, ako nam iz ruke ispadne mobitel, na njega jednostavno zaboravimo. Prvo smo iz udaljenosti čuli riku, a potom ga i ugledali u jutarnjem rastezanju. Iz grmlja nas je kratko vrijeme mjerkao, nakon čega je našao dobru poziciju ispod jednog grma i legao. Gledao nas je ravno u oči, s daljine od 15-ak metara, mirno i staloženo, ali uz ozbiljan pogled kao da poručuje: Ovo je moj teritorij, ovdje sam ja kralj.
To je jedini mužjak u rezervatu, a njegove dvije lavice u blizini su se cijelo vrijeme sunčale. Dakako, ležećki.
– Lavovi leže, odmaraju i spavaju 20-ak sati dnevno pa ih je teško uhvatiti u akciji, a zapravo su najaktivniji noću. Ona klasična priča da samo ženke love jer su snažnije od mužjaka nije sasvim točna. Istina, ženke u divljini love češće, ali za to postoji važan razlog. Mužjaci moraju čuvati snagu kako bi mogli obraniti svoj čopor u slučaju napada drugih mužjaka koji žele preuzeti čopor. Na žalost, ovi lavovi, nikad neće u divljinu, jer ne bi preživjeli. Spašeni su iz ilegalnih uzgajališta gdje su ih trebali odstrijeliti bogati turistički lovci u samom kavezu. Zamislite, netko uistinu dolazi na drugi kraj svijeta ubiti lava u kavezu i time se hvali kad stigne kući. Nevjerojatno – kaže Salomon. Lov na lavove, kao i ostale pripadnike afričke “velike petorke” (“big five”) u koji spada još slon, bivol, nosorog i leopard (razlog zbog čega su baš ove životinje u tom društvu potječe iz lovstva jer je njih najteže uloviti lovom pješice), u privatnim lovnim rezervatima u JAR-u je legalan. U jednom takvom, u Leeubosch Game Lodge blizu Johannesburga, baš pri lovu na lavove ove je godine stradao hrvatski lovac Pero Jelinić, kojeg je iz pogreškom ustrijelio kolega. Zbog toga lovci iz cijelog svijeta, a najviše iz SAD-a, željni trofeja, dolaze u JAR, gdje je lovni turizam pravi biznis na kojem se okreću stotine milijuna dolara.
Trump odobrio uvoz trofeja
Najveći broj hrvatskih lovaca u Afriku stiže loviti manje životinje za koje su trofejne pristojbe jeftinije. Primjerice, za veliku antilopu elanda 2350 dolara, za zebru i oriks antilopu po 1000, za manju antilopu impalu 350 dolara, a često se mogu dogovoriti povoljniji paketi za grupu i za skupinu životinja. Neki nude čak i lov na majmune, za koje je lovna pristojba najjeftinija – stoji samo 50 dolara. Pristojbe za odstrel većih životinja, pogotovo iz “big 5” skupine su paprene. Primjerice, lovna dozvola za lava stoji od 13.500 dolara (za lavicu u 7500 dolara) za prvu kategoriju prema veličini, pa sve do 28.500 dolara za četvrtu kategoriju, dok se za najvećeg lava iz pete kategorije cijena dobiva na zahtjev, a može biti i viša od 50.000 dolara. Bivol stoji 12.500 dolara, žirafa 3500 dolara, dok dozvola za slona stoji 38.000 dolara, prema službenom cjeniku.
– Cijene su porasle od onog nesretnog ubojstva lava Cecila u Zimbabveu 2015. godine, kad je američki zubar ustrijelio ikonu Nacionalnog parka Hwange i lava kojeg su pratili znanstvenici sa sveučilišta u Oxfordu. No, bez obzira na to, tisuće lovaca iz cijelog svijeta dolaze u lov u Afriku. Osim lovnih pristojbi, obvezno se mora platiti vodiča – profesionalnog lovca, koji stoji oko 500 dolara dnevno, a lovcu odobrava u koju životinju može pucati da se ne bi dogodilo da ustrijeli mladunca ili noseću ženku. Nude se sve životinje, primjerice, slonova ima još uvijek mnogo u divljini, samo je pitanje tko si to može priuštiti, a ima i krivolova – objašnjava nam Salomon.
Prema službenim podacima, afričkih slonova ima oko 450.000, dok ih je prije 100 godina bilo nekoliko milijuna, a baš zbog očuvanja slonova i drugih strogo zaštićenih vrsta u SAD-u je uvoz tih trofeja za vrijeme Baracka Obame zabranjen. Prošloga je mjeseca predsjednik Trump, nakon lobiranja američkih lovaca, opet progurao djelomičnu dozvolu uvoza trofeja iz Afrike.
Ipak, najugroženija životinja u rezervatu, ali i cijeloj Africi, uz leoparda, jest nosorog. Taj prekrasni sisavac stvarno je prava pojava. Imali smo sreće, ženka s mladuncem nam je presjekla makadamski put izašavši iz grmlja točno ispred našeg automobila. Južni bijeli nosorog s masom većom od dvije tone zaista je impozantan. Na žalost, baš je ovoga tjedna u Keniji uginuo, njegov rođak, posljednji mužjak sjevernog bijelog nosoroga, pa su sada od njegove vrste ostale samo dvije ženke.
Južni bijeli nosorozi su znatno brojniji. U rezervatu u Južnoj Africi su tri bijela nosoroga, izgledaju vrlo plaho i kreću se sporo.
– Bijeli su nosorozi drugi najveći kopneni sisavci nakon slona, a baš kao i slonovi su biljojedi. Za razliku od crnih nosoroga imaju ravnu njušku pa jedu travu. Iako izgledaju tromo, ako su u opasnosti na kraćim relacijama mogu trčati brzinom i do 45 km/h – kaže Salomon.
Ubijanje nosoroga zbog njihovih rogova, čija je cijena po kilogramu skuplja od zlata i na crnom tržištu postiže cijenu od 60.000 dolara po kilogramu, a tražen je zbog vjerovanja u njegova ljekovita svojstva u azijskim državama, dovela ga je gotovo do istrebljenja. Danas se, srećom, broj nosoroga, pogotovo bijelog, povećao.
– Zbog opasnosti od krivolovaca rogovi su našim odraslim nosorozima odrezani, a svima je u rogove ubrizgan i otrov. Jednostavno, preopasno je bez ikakve zaštite u rezervatu imati nosoroge. Na to se vlasnik odlučio nakon što su iznad rezervata prelijetali helikopteri, a pojavio se i dron. Otrov u rogovima dio je projekta očuvanja nosoroga – kaže Salomon.
Osim projekta očuvanja nosoroga, u rezervatu Inverdoorn bave se i rehabilitacijom geparda, koji su bili ozlijeđeni ili su oduzeti nelegalnim “uzgajivačima”. Gepardi, najbrže kopnene životinje na svijetu, koje mogu postići brzinu od 120 km/h, vrlo su ugroženi. Ostalo ih je samo 6000, od toga je polovica u Namibiji. U utočištu Inverdoorn je trenutačno 14 geparda, koje stručnjaci uče kako loviti.
– Gepardi love trkom, njihovo glavno oružje je brzina. Zbog toga im pustimo mamac koji love, iz dana u dan su sve brži i dobivaju lovački instinkt. Kad budu potpuno spremni za lov, možemo ih pustiti u divljinu – objašnjava nam Salomon.
A zbog čega geparde možete naučiti loviti i imaju velike šanse otići na slobodu, a lavovi koji su u rezervatu nikad neće u divljinu?
– Hoćete li vi pokušati lava naučiti šuljanju? To je nemoguće. Životinju možemo naučiti loviti trčanjem, ali šuljanjem ne možemo, na žalost. A lav upravo tako lovi – kaže Salomon.
Opasni vodenkonji
A još jednu stvar timaritelji ne mogu napraviti s lavovima, a mogu s gepardima – pripitomiti ih. Tako smo imali jedinstvenu priliku podragati pripitomljenu ženku geparda. Iako se čini vrlo mirna i pitoma, nije nam bilo nimalo svejedno. Dok je timariteljica pripremala mladu ženku geparda, koja je bila ozlijeđena, što se jasno vidi po velikom ožiljku na vratu, ona je odjednom postala nemirna i gledala u daljinu. Objašnjavaju nam da je vidjela nešto daleko, a vidi i nekoliko stotina metara, kako se miče u grmlju i odmah joj je proradio lovački instinkt. Timariteljica joj skreće pažnju, pa sve ispočetka. Stigao je red i na mene, vrlo je mirna, mekane dlake, ali glasno joj se čuje disanje. Sasvim se malo okrenula, tek da se uvjeri da nije u opasnosti, a izgleda da joj godi ljudsko draganje.
To sigurno nije slučaj s bivolima, koji u rezervatu leže u velikim krdima, dok oko njih pasu zebre, antilope i gnuovi. Lavovi su od njih strogo odvojeni, jer bi između njih brzo moglo doći do borbe. Odrasla goveda imaju 600 kilograma čistih mišića, zaista izgledaju snažno.
– Bivoli su ovdje za nas najopasnije životinje. To je zato što prije napada ne daju nikakva upozorenja. Vrlo su snažni i brzi, a njihovi rogovi opasani za sve životinje, pa i za lavove. I lovci najčešće stradaju od bivola, kada se krdo zaleti na njih – kaže Salomon.
A za lavove mogu biti opasne čak i žirafe. Obitavalište žirafa je jedino mjesto u rezervatu na kojem smo mogli izaći iz našeg vozila, što dovoljno govori o blagosti tih životinja. Kad im se previše približite, jednostavno produže korak pa čak i potrče, ali budu li napadnute, velikim i jakim nogama mogu odbiti čak i odraslog lava. Naravno, lavovi su obično u prednosti jer napadaju u čoporu. Divimo se veličini dviju žirafa, kad iza drva stiže skoro dvostruko viši mužjak. Nevjerojatno, mogu biti i više od 5,5 metara. I stvarno su plahe, pa razmišljamo o tome koji je motiv nekome da uplati 1000 dolara kako bi ustrijelio žirafu?!
S dva vodenkonja, koji žive u jezeru u rezervatu, nismo imali sreće. Naprosto, te velike vodene životinje koje godišnje ubiju najviše ljudi od svih divljih životinja u Africi, nisu bile raspoložene za pokazivanje, samo su malo izvirile iz vode u daljini.
– Zbog toga su i opasne za ljude. Najčešće stradaju ribiči, koji svojim čamcima u rijekama i jezerima uznemire vodenkonja. Ipak, ni vodenkonj nije odgovoran za najviše ljudskih života u Africi, ima još jedna životinja opasnija od njega. To je komarac, naravno, zbog prenošenja malarije – kaže Salomon.
Malarije na krajnjem jugu Afrike nema, ali je vrlo opasna u unutrašnjosti, u prašumama.
A posebna atrakcija u rezervatu su, naravno, najveće kopnene životinje – slonovi. Veći i stariji bivša je filmska zvijezda koja je glumila u filmovima i reklamama, a na jednom snimanju je, na žalost, izgubio jednu kljovu. Drugi, manji, još je u razvoju. Slonovi stalno jedu travu i lišće, brste grmlje, koru drveta. U jednom dijelu rezervata, na bivšoj plantaži luka, cijeli je drvored opustošen.
– Tu su prošli slonovi. Dnevno pojedu osam posto svoje težine, a mogu imati više od sedam tona – kaže Salomon. Došli smo im automobilom zaista blizu, a razgledavanje i fotografiranje obično završava kad slonovi ubrzaju korak prema vozilu. Baš se to i nama dogodilo, vjerojatno smo im dosadili škljocanjem aparata. A koliko stoji uživanje u razgledavanju divljih životinja? Prije svega treba stići u Afriku, a aviokarte nisu jeftine. Ako vas put nanese na sam jug, u Cape Town, koji je sam po sebi vrlo atraktivan turistički grad koji spaja Indijski i Atlantski ocean s predivnim plažama, planinama i vinskom regijom u blizini, ali zapravo nije prava Afrika jer se i arhitekturom zbog europskog utjecaja centar može zamijeniti čak i s Hamburgom, a neki dijelovi nalikuju na tipične američke gradove, preporuka je odlazak u unutrašnjost. Manji rezervat Inverdoorn, koji trenutačno ima četiri od pet “big five” afričkih životinja (leoparda trenutačno nema) dobar je izbor, čak i za jednodnevni izlet. Jednodnevni safari stoji 700 kuna po osobi. Najjeftinije noćenje uz popodnevni i jutarnji safari te ručak, večeru i doručak po osobi stoji najmanje 1500 kuna.
Pogledajte i putovanje u Maleziju:
volim afriku