Pomalo. Eto, to je filozofija ljudi s Visa. Šest slova, od toga dva ista. Po–ma–lo. I možeš se ti postaviti na glavu, možeš leć’ na rivu pod palme, briznuti u plač i lupati rukama i nogama, poput nekog nezadovoljnog i razmaženog klinca, ali ovi na Visu će opet:
– Pomalo.
Palme na otoku sreće
Kad smo već kod palmi, u Visu ih je stvarno – 14. Sjedim u hladu, na klupi, ispod tih 14 palmi na otoku sreće, baš koje su opjevali iz Daleke obale, još je iza nas i konoba – ‘Val’., i bistrimo višku filozofiju.
– Ne znam ni ja. Ali, na Visu se tako i pozdravljaju: – Pomalo. Nema žurbe, nema priše, što ja znam... – veli mi Zagrepčanin.
S kime god sam razgovarao, otkako sam stigao na otok – nitko u žurbi. Ali, ništa ne možeš ni riješiti. Svi, vele:
– Kasnije. Čut ćemo se.
Jedini koji jure, su viški taksisti. Ti samo deru – gore, dolje. Ostali, kao da je vrijeme stalo.
Ovdje su po tome zaista poznati, razmišljaju tako i na drugim otocima, i drugdje će, prema jugu, na Korčuli ili Mljetu, govoriti ‘pomalo’. Ali Višani su ‘pomalo’ najbolje usavršili. Kopam ja malo dublje po tom, viškom pitanju, pa pitamo konobaricu, pa se i ona muči kako u praksi objasniti tu filozofiju. Otprilike ide ovako. Sezona je. Naravno, ledomat se pokvario. Nema leda. A razgovor ide, otprilike, ovako:
– Jesi naručio ledomat?
– Jesam.
– I, kad dolazi?
– Doći će.
– A kad?
– Pomalo... Doći će.
I, na kraju, i dođe. Ali, možda i za dva mjeseca. I svi smireni, nema žurbe, nema frke.
U konobi Vis, najstarijoj na otoku, prvoj gdje se uopće jelo, sjedim s unukom gospođe koja je imala prvi lokal na otoku. Antom Ilićem, zvanim Tonći.
– A kako ću ti ja sad to objasnit? – pita me Ante, pa nastavi:
– Pomalo. Pomalo... nema tu neke mudrosti. Moraš se roditi na Visu da bi to osjetio. Nije se lako tako ponašati, ali evo, moji su u ovoj kući više od 300 godina, i svi su bili ‘pomalo’.
Zastane, zavuče se malo dublje u hlad, pa kaže:
– Kad te najviše gone, kad je priša, onda treba biti najkoncentriraniji na svitu. Gost ne smije osjetiti žurbu. Ne smiješ nervozu prenijeti na njih. Pa ja tu, u restoranu, imam wi–fi, ali gostima neću dati šifru. Neka im je, pomalo, neka se osjećaju kao kod kuće – govori.
A kako ribar živi pomalo?
– A naši stari su nas naučili. Radi četiri sata ujutro, svaki dan, i doći će do kraja. Kad-tad. Moderno je društvo, danas, naviklo da je sve brzo. Eto, dođe turist, on hoće vidit Hvar, Bol, ma sve u dva dana. Pa kako će to? Mora pomalo. Ovako, na brzinu, nisi ništa osjetio. Osjećaji, mirisi i okusi, nisi ih stigao pokupiti. Nisi ništa stigao, samo si jurio! I zato treba...
Pomalo, kužim, velim mu. Pijemo vodu, sparina je, nema se ni gdje žuriti. S jahta u luci iskrcavaju se turisti, neka grupa mladih u kolicima gura gajbe piva, drugi nose vodu, opremaju se za daljnji put. Za plovidbu.
A kako ću ja, pitam dečka koji se rodio na terasi na kojoj sjedimo, na samoj viškoj rivi, kad sam svaki dan na putu. Svaki dan – drugi grad. I kako pomalo?
Spremni samo za lozu
– Stvari će se, kad-tad same riješiti – kaže Tonći pa poentira:
– Sve što čovjek napravi u životu, radi korak po korak. Pomalo. Za pravu divojku, za pravu stvar, triba vremena, zar ne? Jednostavno je. Mi bismo rekli, tu na Visu, hoće se vremena...
OK, ali kad prestaje biti pomalo, interesiram se.
– A nikad... Iako. Znaš kad nije pomalo?
Napokon, eto, da se nešto pokrenulo, kad nije?
– Vidi, ja imam 5500 svoje loze. Imam vino crno i bilo. A kad u petom, šestom, sedmom mjesecu, grožđe treba brigu, e tad treba bit ‘atento’.
Atento, kao spreman?
– Da. Kad grožđe raste, e tad sam od jutra u polju, a cijele dane zatim u gostioni. Tada jedino brzam, tu je vrijeme važno – veli.
Priča kako su stari Višani, njegovi preci, pokrili ‘terasama’ cijeli otok, od zemlje koju se nije moglo obrađivati, napravili obradivu površinu.
– Pomalo su radili, dan po dan, i eto, napravili. Vidi, mi smo ljudi s Mediterana, nama je u krvi da smo žestoki i srčani. Pa da Ivanišević nije imao srca, ne bi pobijedio na Wimbledonu. Žestoki smo unutra, a na van smo – smireni.
Priča mi o sebi.
– Ja ti šest mjeseci šutim. A kad krene sezona, onda šest mjeseci – ne prestajem pričati. Treba to izdržat. Pritisak. Zato je, kažem, pomalo...
Višani, kažu to i drugi, sve rade dulje od drugih.
– Ma mi i mislimo dulje – smiju se.
– Kad nešto kupujemo, mislimo dulje od drugih što ćemo kupiti. Ali, na kraju, kupimo najbolje i najskuplje. Zato nas Splićani i zovu – Amerikanci.
Svaka čast, stresa ovdje kao da i nema. Neka im, samo teško se prebaciti u taj film. U urbanoj džungli, s ovom filozofijom, teško će se prehraniti. Ali, treba probati. Pomalo.
Zabraniti turizam u CRO!