Teta Marica, dobri duh ovoga kraja, poznata je po – štrudlima od kilometar ili dva. Štrudli dugački dokle pogled seže. Rekordno dugački su i u Guinnessovoj knjizi svjetskih rekorda. Usporedbe radi, to je dužina veslačke staze na Jarunu.
– Štrudl od dva kilometra gosti pojedu za manje od sat vremena! Nestane za tren, ne stigneš se ni okrenuti – kaže smiješeći se gospođa Marica Vrbančić - Mica (63).
– Marica sam samo na osobnoj. Ne znam zašto su nam davali ime Marica, kad smo ovdje sve Mice. Takav nam je nadimak. U našem kraju svaka druga kuća ima barem jednu Micu... – priča nam na svom dvorištu u Polju Ozaljskom.
Općinski sudac s – metrom
Poziva u dnevni boravak, a na stolu, dakako, štrudli. Topli i svježi.
– Radim ih 60 godina. Počela sam s tri-četiri godine, pomažući baki Josipi. I tak bu i ostalo dok god bum tijesto mogla vleći!
Njezine su ozaljske štrudle jeli gosti sa svih kontinenata, ona je zaštitni znak ovoga kraja.
– Japanci, Amerikanci... Ma tko god je bio. Slikali su me mnogi gosti, moje su fotografije danas u domovima gostiju iz Makedonije, Nizozemske... Eto, zamalo sam zbog štrudla završila i u Amsterdamu. Bili smo tamo na jednom sajmu, pa su mi čak predložili da ostanem u Nizozemskoj, da radim štrudle i u jednom restoranu u Amsterdamu. Ali, lepše je meni doma...
Četvrt stoljeća kuhala je gostima u restoranu “Žganjer”, poznatom po janjetini. Sve do mirovine bila je u kuhinji. Mica je bila autoritet za klopu.
– Sve kaj je trebalo raditi s kuhačom, bil je moj zadatak, ali i na roštilju, suđu... Sjećam se dvojice, mislim da su bili Zagrepčani, ti bi došli u restoran i sami pojeli cijelog janjca. Ja janjetinu, valjda zato kaj sam je godinama pripremala, više ne jedem.
A štrudl?
– Svaki dan.
Vraćamo se na priču o Guinnessovu rekordu, koji je u Jaškovu postavljen prije tri godine.
– Bil je dugačak 1479,38 metara. Radimo mi na Štrudlfestu i dulje, evo sad su sigurno posljednje dvije godine bili dugi i po dva kilometra, ali se nije mjerilo. I ove bumo godine napravili divovski štrudl.
Kako ste ih izmjerili?
– Došao je sudac iz Karlovca, šef Općinskog suda, i on je sa suradnicima, metrom, mjeril malo po malo. Sve su fotografirali da bi rekord bio vjerodostojan. Gledalo se u centimetar, ma i u milimetar!
Kasnije su rekord potvrdili u Londonu. Kad smo već kod rekorda, u našoj zemlji imamo ih nekoliko nevjerojatnih. Ne tako davno bili smo i u Imotskom, u garaži u kojoj Miljenko Mustapić ima kolekciju svrdala. Najduže svrdlo, svjetski rekord, dugo je 15,15 metara. Imamo rekorde i u – najvećoj sarmi, najdužoj kravati, najvećoj kutiji s kokicama, ali i najdužoj preplivanoj dužini – 225 kilometara. Dakako riječ je o rekordu Veljka Rogošića. I Mica je, kao kuharica, u tom društvu. Čak 3078 štrudli koliko su ona i društvo pripremili – nitko na svijetu nije napravio odjednom.
Somovi stariji od sto godina
– Nisam sama, daleko od toga. Pa tko bi to napravil sam! Radilo nas je najmanje 20, susjedi su pomagali, peklo se i doma, u pekari... Za rekord su zaslužni i Zlatko, Kruno, Ljiljana, Vesna, Mira, Blaženka... Sjećam se točno, štrudl je bil na poredanim stolovima od restorana “Žganjer” preko centra Jaškova pa dalje prema trgovini Medven, a kraj štrudla bil je negdje kod pilane Kušan. Radili su ga svi, tko god je mogao, ljudi iz Polja, Vivodine, Vrhovca... Samo je smjesa imala možda i tonu. Jabuke i grožđe. Radilo se tri dana. U četvrtak ujutro počeli smo razvlačiti tijesto. Sukali smo ga, frkali... Smjesa je bila u vrećicama, u škrinjama. I do subote smo cijelu noć pekli. Da bude friško. Svaka je štruca štrudla išla jedna do druge pa smo ih spajali i posipali štaubom.
Kako se nekad živjelo u ovom kraju?
– Bili smo veseli, muzike su svirale, plesalo se, pjevalo, bilo je lijepo.
Ma lijepo je i danas. A tko želi probati, na jesen bumo radili divovski štrudl.
Nastavljamo par minuta vožnje prema Ozlju, gradu – dama. One su, poput Mice, simbol kraja. Od slavne majstorice akvarela Slave Raškaj do djevojke koja se natjecala za Miss svijeta Andree Čupor, najuzornije seoske žene Melite Vrbanek, najbolje volonterke Ivane Ferenac Sudac... Gospođe ovdje, dakako, vode i grad. U Ozlju nisu gradski oci nego – gradske dame. Mame.
Dečki se u kafiću u centru šale:
– Ribičija nam je hobi, ispod staroga grada plivaju u Kupi somovi stariji i od sto godina (smijeh). Eto, jedan je susjed uhvatio toliko velikog soma da je na šljunčari gdje ga je izvukao ostala rupa.
Skače li se s mosta?
– Više ne. Nekad se skakalo, ali više ne. Visoko je, osam-devet metara... No, ovo za ribiče, iako se šalimo, nije sve laž. Jedan je uhvatio soma od dva metra, imao je više od 80 kilograma. To je rekord u Ozlju...
Najveći na svijetu uhvaćeni som imao je 144 kilograma, a uhvaćen je na rijeci Po u Italiji. S time se ne mogu mjeriti, ali u štrudlima... U tome su nadaleko poznati, svjetski autoriteti...
