@evropljanin Apsolutno se slažem s tobom.

toj spodobi od srca zelim da to isto dozivi.

Gluha i slijepa. Ostaviti gluhog i slijepog psa starosti jednake onoj čovjeka između 80 i 90 godina; pa to je toliko monstruozno, gnusno i ogavno da uopće ne znam kaznu koju bi taj zločin zaslužio, jer kazne su namijenjene ljudima - ovakvim ili onakvim, da do njih dopru i izazovu kajanje, bol ili patnju - a ovakav čin sugerira toliki manjak ljudskosti i bilo kakvih emocija da sumnjam kako bi konvencionalne metode kažnjavanja imale ikakvog učinka. Zamislite samo kako je to biti gluh i slijep; izgubiti praktički u potpnuosti kontakt s vanjskim svijetom - pa ja bih počinio suicid da mi se takvo što dogodi! A onda zamislite kako je tek biti pas u takvom stanju, preplašen u mraku i tišini, bez svijesti o tome što se zapravo događa, bez mogućnosti bilo kakve komunikacije te bez ikakvog shvaćanja o osjetilima, percepciji, stvarnosti i uzrocima vlastitog stanja. I bez mogućnosti suicida. Jedino što ti je ostalo u takvom stanju jest utješni dodir gospodara kojem prepoznaješ miris i vjeruješ mu i oslanjaš se na njega više nego ikad. A on te onda napusti i ostavi na potpuno nepoznatom mjestu. Bez orijentacije. Bez hrane. Bez ikakvih pomagala, jer takve stvari postoje samo za ljude. Sam si u vječitoj tišini i mraku. Oko tebe nepoznati mirisi, a pod tobom nepoznato tlo. Dakle zaista strašno i toliko grozomorno da uopće ne mogu istodobno pojmiti sve emocije koje me preplavljuju: tuga i suosjećanje sa životinjom te želja da joj pomognem, neobuzdani gnjev prema onome tko ju je zlostavljao i napustio i, na koncu, sram što sam ljudsko biće. Na žalost, kući imam psa od gotovo 13 godina koji je je slijep. Noću u potpunosti, a danju sigurno preko 90%. I stalno gledam kako se zabija u namještaj i zidove, baš kao ova nesretna životinja u priloženom videu. Uzrok sljepila u slučaju mog ljubimca je mrena koja se godinama nakuplja, a operacija otklanjanja iste može se obaviti u Ljubljani, ali bi ishod gotovo sigurno bio koban jer je tu i disfunkcija srčanog mišića, stadij 2 od 4, za koju stalno dobiva lijekove. Ali on barem čuje (premda ne savršeno) pa možeš do njega doprijeti, pozvati ga i upozoriti na prepreku i biti s njime u normalnoj interakciji. Ipak, strašno mi je teško gledati ga takvog iz dana u dan, konfuznog danju i izgubljenog noću. I onda pročitam ovako nešto... Dakle, pitam se bi li taj monstrum jednako tako u jednakoj situaciji ostavio nekog člana obitelji, ili bi ipak postupio nešto drugačije prema "višem biću" koje mu je usto i rod. Bilo kako bilo, od srca mu želim - pa nek me slobodno bilo tko proglasi monstrumom - da se pod stare dane jednog lijepog jutra probudi gluh i slijep na nepoznatom i zaboravljenom mjestu, bez igdje ikoga.