Nije mi trebalo ni sto koraka kako bih shvatio da sam smrtno zaljubljen. Olovno nebo stopilo se s morem. Postali su jedno. Ista boja i jednaka snaga. Počelo je odbrojavanje pred oluju. Miris je govorio da nas neće mimoići. Vjetar je izdajnički otkrivao mladost, dugonogu, bujnu i zavodljivu, potamnjelu od sunca koje je još jutros pržilo po plažama i do maločas mirno gazilo ulicama starog grada.
Anđeo od zlata
Udarci sve bržih koraka koji sada bježe od kiše odzvanjali su poput glazbe. I onda je počelo. Sručilo se sa svih strana. Nije to bila kiša. Bio je to dar s neba.
Rovinj ograničen u samo sto koraka. I više nego dovoljno za one koji su u duši nepopravljivi romantici. Oni dalje od ovog dijela Švalbine ulice ne trebaju mrdnuti. Ovdje je sve što im treba. I mogao bih, a možda i morao, sada pisati o divnom hotelu Monte Molini, vjerojatno nešto reći i o plažama oko grada, pokoju o kampovima, o beach barovima, glazbi i provodima u klubovima. Neki bi snimili i pokoju lijepu ženu na plaži.
Tako to ide ovih dana. Mogao bih sve to, a možda čak i morao, ali neću. Rovinj je nešto drugo. Rovinj je, ako onaj koji ovdje dolazi ima srce i dušu, upravo ovih sto koraka po ovoj ulici. Samo treba zastati na tren i prepustiti se. San, ako ga ovih sladokuscima noć uopće donese, oni mogu pronaći u hotelu Angelo D'Oro. Anđeo od zlata. Smješten u prastaru vilu, zidova crvenih poput strasti. Kreveta koji pamte one prve dane koje se kasnije spominje kao najsretnije.
Samo jedan korak van i ovdje na kamenu starog grada počinje život. Spustimo se malo dolje niže. S lijeve strane prolaz je što vodi do mora. Tik prije plavetnila s lijeve strane je restoran 'Kuća Obatini'. To je mjesto gdje će vam onaj istarski trubadur otpjevati pjesmu na čije taktove ste se zaljubili. Uz domaću medicu podsjetit će vas kakvi su to bili dani. Odavde se izići može samo zagrljen. A kada se iziđe gleda se u nju. U Milicu Glasnović, krasnu ženu s još ljepšim idejama za kreaciju, u njezin dućan koji prodaje svilu i nakit i različitost. Nema ovdje konfekcije. Samo čista kreativnost i finoća. Potrošite tih nekoliko stotina kuna, 'ta prava' će to voljeti.
Krećem dalje. Opet deset sekundi hoda. Zastanite, kao što sam i sam učinio, u krčmi Ulika. A kako ne ostati barem na tren ispod one svjetiljke koja zove na poljubac. Mogao bih sada, a bome i htio raspravljati, o činjenici da je nečija ruka kredom ovdje na zid napisala da nude samo mediteransku kuhinju i da tamo nema ni pizze, ni ćevapa, pa niti lignji. Ako ste onaj koji to traži, otiđite drugdje. Ne remetite savršenstvo. Bravo, Ulika. Hvala i na dobrom vinu koja unutra sjaji pod onom starom svijećom.
Oslobođeni maski
Kiša ovdje, baš ovdje i te kako pomaže. Ona čisti sve ono drugo što u Istri ne valja. Ona odnosi sve nisko i ružno u ljudima. U ovom kutku ili iz njega, iz ovog rovinjskog raja sve se vidi i izgleda drugačije. Venecijanska maska koja se smiješi iz galerije u blizini potiče tu tajnovitost i draži. Kiša na ovih sto koraka u tome ponovo pomaže.
Sada tu prolaze samo oni oslobođeni maski. Ta nisu ljudi ovdje ljepši no drugdje, ali zašto u ovom rovinjskom kutku rezerviranom za romantičare oni izgledaju sretnije?
Nastavljam dalje. Već sam mokar do gole kože. Eno je tamo, lijevo, malo niže, konoba Marea. To je mjesto koje se iz ovog dijela grada jedino usudilo izići u more. Prodaju i onaj fini plavac, Milošev, iz Dalmacije. Bravo dečki i cure. Nije ovo više samo Istra, ovo je planeta koja nikome i nigdje ne pripada. Ovo je vaše. Rovinj. Da, on jest i one plaže i otočići i bezlični dućani i širok osmijeh prevaranata, on je sve to.
No, putujem sada već neko vrijeme pa imam pravo, možda ga i sam kradem, za uspoređivati. Ovo je mjesto koje jednostavno nudi više. Ovdje ću se vratiti jer se romantika, barem ovdje u Istri, nigdje ne slavi bolje. I lakše. A za sve to potrebno je napraviti samo sto koraka...
