Legenda kaže da su se nekada davno na ulazu u Baranju, tik uz Staru Dravu, mijenjali i odmarali konji koji vuku kočije. Nalazilo se tamo i drvo na kojemu je visjelo zvono, a oko njega je s vremenom izgrađena čarda. Zvono je, prema toj priči, javljalo razbojnicima da stiže bogata karavana koju bi trebalo opljačkati.
Kako se krčma širila, tako je i zvono dobilo drugu svrhu – tko pozvoni, plaća rundu svima. To je tek jedna u nizu urbanih legendi o Čingi Lingi čardi, no činjenica jest da je taj lokal prije rata uživao status kultnog mjesta, a o njemu se pronio glas širom tadašnje Jugoslavije. Na temelju te tradicije i na istome mjestu otvoren je u ožujku potpuno iznova sagrađen restoran, ali sa starim i dobro poznatim imenom koje budi i emocije i sjećanja – Čingi Lingi čarda.
Iza tog pothvata stoje osječke poduzetnice Ines Šobota i Ivana Volarić. I baš dok je nastajao, legendarni Đorđe Balašević objavio je svoju, ispostavilo se kasnije, posljednju pjesmu “Hej, lega”, posvećenu Osijeku, a u kojoj je opjevao i nekadašnji Čingi Lingi. Balaševiću u spomen, stihovi te pjesme danas su ispisani na kaminu u središtu restorana.
– Kada smo kupili posjed prije nekoliko godina, bila je to livada, bez ičega, izuzev nekoliko betonskih stupova koje su kasnije statičari provjerili i na tim originalnim stupovima sagradili smo terasu. Izvjesili smo fotografiju koja prikazuje goste na terasi restorana iz davne 1934. godine. Tradicija je, dakle, duga, čitavo stoljeće. Kada sretnete građane koji su se odavno odselili iz Osijeka, pa i one koji su u grad nekada samo svraćali, odmah će se sjetiti prijeratne Čingi Lingi čarde. Bilo je to mjesto na koje su gosti dolazili odsvakuda. Kroz povijest je mijenjalo vlasnike, a jedno je vrijeme bilo i u državnom vlasništvu – započinje suvlasnica Ines Šobota.
Tradicija i lokacija
Na ruku mu je, i kroz povijest i danas, nesumnjivo išla i lokacija – na početku Baranje, svega nekoliko kilometara od središta Osijeka, uz popularno izletište Biljsko jezero, ili kako ga mještani nazivaju, Staru Dravu. Kada su razgovarali s osječkim arhitektima Brunom Andrašićem i Damirom Vrbanom, jedina im je želja, priča Ines Šobota, bila da kompletna građevina bude okrenuta prema Staroj Dravi, kako bi svatko tko dođe imao pogled na vodu i zelenilo te osjetio mir prirode. Objekt je s tri strane u staklenim stijenama, a duh Slavonije i Baranje utjelovljuje ganjak, odnosno trijem s prepoznatljivim drvenim letvicama koje su ujedno i zvučna izolacija, zbog čega objekt izgledom podsjeća na čardak. Zahvaljujući promišljenim građevinskim rješenjima, do gostiju u restoranu ili na terasi gotovo i ne dopire buka s biljske ceste uz koju se lokal nalazi.
Za izgled interijera, pak, bio je zadužen A4 Studio iz Beograda, specijaliziran za uređenje restorana.
– Postoje poveznice s prijeratnim Čingi Lingijem. Primjerice, u starom su restoranu bile ribarske mreže po stropovima, pa smo i mi stavili mreže. Lusteri su od trske, što je poveznica s prirodom, vodom, šašem, a s okolišom se interijer spaja i samim bojama. Crveni detalji, opet, asociraju na čardu – prikazuje naša sugovornica. Odavno više nema starog hrasta koji je nekada, svjedoče i fotografije po zidovima, rastao točno iz sredine lokala. No zvono je tu – kao dio legende i slavne prošlosti.
Tradicionalno, na jelovniku Čingi Lingi čarde bila je riba i roštilj. I novi restoran nudi baranjsku i slavonsku tradiciju na tanjuru, no sa suvremenom notom. Nezaobilazan je, naravno, fiš-paprikaš, a njihov se fiš okitio i titulom prvaka za 2020. godinu na državnom prvenstvu u Belom Manastiru.
Perkelt, fiš, roštilj...
Recept će podijeliti s nama, ali tajne sastojke, kažu zagonetno, ipak će prešutjeti. Uz taj specijalitet poslužuju bočice “Ljute Margite”, umaka koji su za njih osmislili tvorci brenda Slavonsko zlo. Nema u njemu konzervansa ni soli, a odlično se sljubljuje s fišom i sličnim jelima na bazi mljevene crvene paprike jer ne mijenja okus, budući da mu je i samom osnovica paprika. Nude i perkelt od soma, smuđa ili šarana, kao i prženu te pohanu ribu, riblje plate...
– Što se ribe tiče, surađujemo s PP Orahovica i licenciranim lokalnim ribarima. Imamo i bazene za ribu jer nam je apsolutni naglasak na svježini. Kada je o roštilju riječ, meso kupujemo od lokalnih mesara... Trudimo se što više toga sami pripremiti, a što ne možemo, kupimo od domaćih proizvođača. Surađujemo s lokalnim OPG-ovima koji nam dostavljaju povrće, a isto je i s vinima – ističe ona, dodajući da su njihovi djelatnici prošli i obuku o vinima, kako bi znali gostima detaljno predstaviti što piju. Specijalitet kuće su i jela od divljači, primjerice srna u pikantnom saftu ili jelen u slatkoj varijanti safta. Pripremaju i gulaš od divljači, paštetu od divljači, srneći carpaccio... A la carte jela, nadalje, temelje se na sezonskoj ponudi.
Za našeg posjeta, glavni kuhar Nebojša Rajković spremio je fiš od dunavskog šarana, zatim janjeću koljenicu na pireu od buče te pačji file u umaku od crvenog vina i suhih šljiva, s paškom skutom sa žara kao prilogom. Za desert poslužio je Juliškine šljive.
– Svjesni smo obveze koju imamo prema gostima, nije lagano ponovno otvoriti ugostiteljski objekt koji ima takvu prošlost i kultno ime. Međutim, druga su vremena danas, promijenili su se stil i ritam života. Ne možemo napraviti repliku restorana kakav je bio. Ovo jest naša svojevrsna posveta njemu, što znači da smo se trudili kreirati zaista lijepo mjesto, sa što boljom uslugom i hranom, da tako potvrdimo nastavak priče. Baš kako je i Balašević naveo u pjesmi “Hej, lega”, što god se događalo i kamo god su išli, ljudi su završavali u Čingi Lingiju, jer su znali da se tamo sigurno nešto događa, da je to mjesto dobre zabave – kaže suvlasnica Ines Šobota.
Kako je Balašević iznenada preminuo, u znak posvete ispisali su stihove njegove pjesme na kaminu u restoranu, a uz njegovo ime iscrtali su znak za beskonačnost.
– Nije, nažalost, stigao doći k nama, zbog pandemije i lockdowna smo morali odgađati otvorenje pa smo otvorili tek u ožujku, a sigurno bismo ga pozvali – dodaje.
Iako su vrata gostima otvorili u jeku pandemije, suočeni s izazovima koje je epidemiološka situacija donijela, zadovoljni su poslom, a posebice reakcijama gostiju. Rade, dakle, tek pet mjeseci, a kod njih je gotovo uvijek gužva.
– Kao timu, svima nam je izuzetno važan ukupan doživljaj koji će gost dobiti kada kroči ovamo, uistinu želimo da se osjeća kao kod kuće. Ovoga ljeta dolazili su nam ljudi iz cijele Hrvatske, zapravo iz cijele Europe. Trudit ćemo se održati standard i još više napredovati – zaključuje Ines Šobota.
Pandemija je iza njih: Nekoliko desetaka tisuća ljudi uživalo u koncertu u Danskoj!
