Plešivica ima jednu jedinu plavu kuću, okruženu vinogradima i susjedima koji se u pravilu prezivaju Ivančić. Na terasi plave kuće restorana Ivančić uživao je i – (nekoć) plavokosi Andre Agassi. – Agassi je bio na večeri, pio je Ivančićev rajnski rizling, a što drugo? – kaže Nikola Ivančić, plešivički ugostitelj.
Za 240 gemišta – sat i pol
Je l’ u to doba, kad je bio na Plešivici, Andre Agassi još imao dugu kosu?
– Jest!
A Steffi Graf?
– U to doba još nisu bili skupa – veselo govori vlasnik plavog restorana s čije terase je naša zemlja na dlanu, pogled seže preko Kleka, Petrove gore, sve do Velike Kapele, Velebita i Učke. Kraj Ivančića poznaje kao nekadašnjeg vrsnog električara, a ugostiteljsku karijeru počeo je vodeći kultnu kavanu Bonn u zagrebačkoj Tkalčićevoj ulici.
– Rekord je bio 625 kava u jednom danu i toga je dana nas osmero radilo bez stajanja. Bila je nedjelja i, tko god je prošao Tkalčićevom, sjeo je kod nas na terasu. Uh, taj dan ću zauvijek pamtiti – kaže Ivančić.
Osim pastrve, u izletištima, restoranima i OPG-ovima može se probati cijela paleta domaće klope:
Danas su kave ovdje tek završetak dobrog obroka. Krvavice, češnjovke, restani krumpir, sir i vrhnje, kobasice, sve do teletine u umaku od vrganja i srnećeg paprikaša sa zeml knedlama i domaćih štrudli. Tu se jede domaće, i vino je, dakako, s ovih brežuljaka. Kad je riječ o hrani, oni su autoritet u kraju. Tu se jede kao i u razvikanim samoborskim restoranima.
– Zašto plava boja? Prijatelj Marijan Belaj, inače električar, ali i amaterski slikar kojem su najdraži motivi oduvijek bili – brodolomi, predložio je na ton-karti da kuća bude plava. To mu je, dakako, zbog morskih motiva bila omiljena boja. Rekao je: “Svi će pitati zašto je kuća plava, i u tome je štos!” Ohrabrilo nas je par čaša portugisca i odlučili smo unisono – kuća će biti plava. Tako je već 22 godine – kažu Ivančići. Restoran vode majka Jadranka, otac Nikola i sin Domagoj. Dobro se ovdje druži, smijeha ne nedostaje.
– Rijetko tko na Plešivici ima fotografiju na kojoj u ruci nema čašu vina. Eto, ja imam jednu jedinu, i to s prve pričesti. Sve su ostale s čašom – smije se gazda Ivančić. Sin Domagoj dodaje:
– Evo štosa s vinom. Tata mi je prepustio ključeve podruma 2015. godine i svoj prvi rajnski rizling, čak stotinu boca, ostavio sam u podrumu kad se moji sinovi Jakov i Dominik budu ženili. Znate koliko ih je ostalo?
Koliko?
– Tri boce! Kod nas to brzo nestaje. Gemišti su ovdje u vinorodnom kraju, zbog nadmorske visine možda i najplodnijem u čitavoj zemlji, piće broj jedan.
– Dolazila nam je grupa od 120 gostiju. Svakoga su uz gablec trebala čekati po dva gemišta. Tata mi je dva sata prije dolaska grupe rekao: “Sine, idemo točiti gemište?” Ja sam se čudio zašto tako rano?! Bio je u pravu, kad smo krenuli, jedva smo stigli natočiti 240 gemišta u 90 minuta. Čini se lako, ali za to treba vremena. Pa i do 240, da samo čovjek ide brojiti, ima što raditi – govori sin.
U restoranu imaju više od 60 etiketa vina s Plešivice. Od pristupačnog cuvéea chardonnaya i šiplje (stare plešivičke sorte) Tomislava i Ivana Ivančića sve do Griffinova crnog pjenušca i ponajboljeg vina u kraju, Tomčeve Amfore Magnum (2007.), koje još ima svega 15-ak boca.
Etiketa je mnogo, samo vinara s prezimenom Ivančić u kraju ima šest – Nikola, Domagoj, Ivan, Tomislav, Krešimir..., zatim Režek Damir i Zdravko Jalšovec, Šember, Korak, Jagunić, Tomac... od cuvéea, rajnskog rizlinga, sauvignona, zelenog silvanca, sivog pinota do crnog pinota, portugisca, žutog muškata sve do vina iz amfore. I pjenušci, Jagunićev Three stars brut i spomenuti Griffin mogu se piti na čaše – 32 kune.
Hrana je ovdje forte. Krenimo od juhe. S vrganjima.
– Vrganji stižu iz šume oko Vojnića, a iako neki put ima i kapitalaca, težih od kilograma, ipak su najbolji oni manji, veličine šake. Ti su vrganji elegantni, lijepo ih je vidjeti narezane u juhi. Jaja su domaća, imamo vlastite kokoši i jednog pijetla – govori mlađi Ivančić.
Krvavice, češnjovke, šunku, kobasice, sve rade sami. Ni kruh ne kupuju.
– Tata, mesar i susjed Miljenko, nas smo četvorica zaduženi za proizvodnju suhomesnatog. Rođak Miljenko ima jedine dvije krave na Plešivici i on nam radi sir i vrhnje. Susjedi se na Plešivici međusobno pomažu. Nema nas puno, a posla je preko glave, u koju se god kuću pogleda, ima se što pomoći.
Svaki dan na gablecu 22 godine
Najpopularnije jelo na ovoj plešivičkoj terasi je punjena teletina u umaku od gljiva. I njoki su ovdje domaći, kao i rezanci, štrukle...
– Kruh pečemo same, mi kuharice. Već u osam ujutro mijesi se tijesto, polubijelo, crno, kukuruzno brašno, sjemenke... te je kruh gotov u podne. Svako jutro friški – govori kuharica Ružica. U kuhinji su i Jasna i Mihaela, a pridružit će se i supruga Tanja kad mali Ivančići porastu.
Što je najteže pripremiti?
– Biftek u umaku sa zelenim paprom. I nije, naravno, problem ispeći biftek, već zeleni papar. Kad se prži, oči peku kao od luka – smiju se kuharice.
Majka Jadranka drži sve konce.
– Mama je glavna. Koprive koje su u juhi majka sama bere. I povrće je iz njezina vrta, od zelene salate, cikle, paprike, rajčice sve do mrkve i peršina. Ona se brine o svakom detalju, ja sam s gostima, a tata je glavni animator i zadužen za nabavu – govori sin.
Meso dovozi iz Samobora i Krašića, od Koprivnjaka, Vidovića i Štajcera.
Imate li goste koji dolaze od prvog dana?
– Naravno, eto susjed Mika i Zvonko tu su na gablecu skoro svaki dan sve te godine.
Što je danas bilo za gablec?
– Mesna štruca. 50 kuna.
Što dalje?
– U planu je napraviti novu fasadu, već je 22 godine otkako radi restoran.
Bit će opet plava?
– Nećkamo se...
Na nešto više od pola sata su vožnje od metropole, cijene su pristupačne, i ovdje se zaista dobro jede. Plešivica se tu može doživjeti, s terase. Od vina, juhe od kopriva, sira i vrhnja sve do – štrudle sa sirom. Iako su na 400 metara nadmorske visine, cijene nisu otišle u nebo...
Žena rodila u snu: “Moja kći praktički se rodila samostalno”
