U Zagrebu će 26. lipnja, posredstvom američke ambasade i Tehničkog muzeja, gdje će i održati predavanje, gostovati Marsha Ivins, veteranka ni manje ni više nego pet letova u svemir na space shuttleu.
Bila je to divna i rijetka prilika da iz prve ruke čujemo kako je to biti u svemiru, ali i o drugim stvarima vezanima za istraživanje svemira, pa čak i filmovima koji se time bave, o čemu Marsha Ivins govori ekskluzivno za Večernji list.
Foto: Arhiva NASA
U svemiru ste proveli 55 dana. Kako je to živjeti u svemiru?
Tih 55 dana bilo je razlomljeno na pet letova u 11-godišnjem razdoblju. Moj najdulji let trajao je 14 dana. Astronauti na shuttleovima ne misle da lete puno, pogotovo u usporedbi s posadama na Međunarodnoj svemirskoj postaji koje u orbiti znaju boraviti šest mjeseci. No život u orbiti uvijek je težak rad, ali je i jako zabavno. Više je to izlet nego selidba, u vremenskom smislu.
Kako ste odlučili postati astronautkinjom? Koliko vježbe treba za tu profesiju? Kako je reagirala vaša obitelj?
Kada sam imala deset godina, SAD je u svemir lansirao svojeg prvog astronauta. Sljedećih devet godina napredovali smo do slijetanja na Mjesec. Svako lansiranje, svaka misija, svako ateriranje bilo je na televiziji i stalno u vijestima. Očaralo me sve to kao i mnogu drugu djecu moje generacije. Odlučila sam da je to ono što želim. Ali odlučiti i zaista raditi dvije su različite stvari. Gledala sam kakvo su obrazovanje imali tadašnji astronauti, a to je bilo strojarstvo. Otišla sam u strojarsku školu, a to u ono vrijeme nije bilo za djevojke. Kada sam diplomirala, prijavila sam se u NASA-u gdje su me primili za inženjera. Deset godina potom – 1984. – nakon što sam se prijavljivala u svemirski program tri puta, primili su me za astronauta. Svi današnji astronauti imaju diplome tehničkih sveučilišta, ne samo u strojarstvu nego i u matematici, fizici, medicini, elektronici, materijalima, biologiji, geologiji... Tek se tada možete prijaviti. Astronauti su većinom magistri ili doktori znanosti. Jednom kada vas odaberu, uvježbavanje traje godinama, četiri do pet godina za misiju na svemirskoj postaji. Moja obitelj je bila zgranuta što su me odabrali, ali bili su i ponosni te u zebnji kada sam poletjela.
Zašto nema puno žena astronauta?
Žene čine četvrtinu do trećinu korpusa astronauta. Kako se povijesno žene manje odlučuju za tehnička polja, a morate imati takvu diplomu, tako je bilo i manje žena koje su se i mogle prijaviti. Mislim da će ih biti više u budućnosti. U posljednjem odabiru od osam prihvaćenih četiri su bile žene.
Možete li ukratko objasniti kako se u svemiru ponašaju stvari, ima li ikakve sličnosti s onim što vidimo u filmovima?
Foto: Reuters/Pixsell
Filmovi često ne uhvate kako treba efekte kretanja u nultoj gravitaciji. Nije to moguće simulirati na tlu. Bez gravitacije ne treba jako puno sile da se predmete pokrene, čak i ako su teški. Ali, iako predmeti „nemaju" težinu, i dalje imaju masu pa su Newtonovi zakoni i dalje primjenjivi. Treba više sile da se pomakne nešto teško nego nešto lagano, ali treba i više sile da se zaustavi nešto teško nego nešto lagano. Ako bacim loptu na Zemlji, gravitacija će je povući prema tlu i ona pada zakrivljenom putanjom. Ako je bacim u svemiru, pretpostavljajući da nema zidova u koje će udariti, ona će jednostavno nastaviti u smjeru u kojem sam je bacila. Lopta i njezin bacač još uvijek se ponašaju u skladu s gravitacijom planeta kojima orbitiraju iako se čini da se lopta kreće ravnom putanjom umjesto da pada prema Zemlji.
Film Gravitacija uništio je sve čemu sam ja posvetila život i bilo je to za mene bolno iskustvo"
Možete li opisati svoje prve trenutke u svemiru?
Mogla bih sada izgovoriti standardne fraze: „san koji je postao stvarnost" ili „ostvarenje životnog cilja", ali ostaje činjenica da je to jednostavno neopisivo iskustvo. Moći se osvrnuti i pogledati prema Zemlji čak i iz relativno niske orbite u kojoj se kreće space shuttle još uvijek nije iskustvo iz svakodnevnog života. Bila sam obuzeta strahopoštovanjem. To je najbolja stvar koju sam ikada učinila!
Posljednji i nagrađivani film o svemiru bila je Gravitacija. Čitam da vam se nije previše svidio. Zašto i koju vrstu svemirskih filmova trebamo? Jeste li fan Ratova zvijezda ili Zvjezdanih staza?
Ne mogu baš reći kakvu vrstu svemirskih filmova trebamo. Filmovi i umjetnost osobno su iskustvo. Gravitacija je za mene bila zapravo bolna jer je uništila sve čemu sam ja posvetila život, i to sve u trajanju jednog filma. Na neki način to je bilo kao kada liječnici gledaju filmove o bolnicama, time se baviš, pa uvijek nađeš tehničke stvari koje su naprosto pogrešne. To prosječni gledatelji ne vide. A Gravitacija puno toga ne prikazuje točno. Doduše, pogodila je pogled iz svemira i to je napravljeno apsolutno odlično. Ja sam ljubitelj Zvjezdanih staza i bila sam to još od prve sezone. Ljubitelj sam znanstvene fantastike i jako volim kada je „fikcija" slobodan pojam. Što se tiče Zvjezdanih staza ili Ratova zvijezda, zanemarite tehnološke izmišljotine i prepustite se priči, a to je zapravo sve što neki film od vas traži.
Kakve ste poslove obavljali na Međunarodnoj svemirskoj postaji Mir?
U misijama vezanim za Mir i svemirsku postaju mi smo bili opskrba. Na Mir smo dopremili i novog američkog člana posade, a jednog koji je tamo bio mjesecima doveli kući. Na svemirskoj postaji bili smo i mehanička posada. Dopremili smo prvi veliki znanstveni modul, laboratorij Destiny. Moj je posao bio upravljati robotskom rukom shuttlea i uzeti laboratorij iz spremišta te ga zakvačiti za postaju, što je bio vjerojatno najteži posao koji sam radila u svemiru. Pomagala sam i u trima svemirskim šetnjama gdje je član posade bio na kraju ruke dok smo obavljali zadatke u održavanju. Moj je posao bio i pretovar gdje sam bila odgovorna za premještaj dvije tone tereta, ali i povratak otprilike iste količine s postaje.
Gdje smo danas u svemirskim istraživanjima? Koliko smo se pomaknuli od spuštanja na Mjesec u 20. stoljeću?
Nažalost, tehnološki nismo mnogo dalje nego prije 45 godina kada smo bili na Mjesecu. Danas imamo bolje materijale i proizvodne procese, raketna tehnologija koja nas danas vodi u svemir, nebitno o kojoj se zemlji radi, u osnovi je ista kao što je bila prije 50 godina. Stoga smo ograničeni u mogućnosti da zaista istražimo svemir. Ni u ijednoj drugoj tehnologiji nismo toliko zaostali u napretku. Sve dok postoji samo motiv da se modernizira tehnologija raketnog pogona i ljudskog leta u svemir bit ćemo ograničeni u našem istraživanju na udaljenost tek nešto iza Mjeseca ili možda Marsa, a netko mora odlučiti i da se to napravi.
Imaju li privatni poduzetnici pozitivan ili negativan učinak u tom smislu?
Privatni se poduzetnici bave profitom. A svemirsko istraživanje skupa je i dugotrajna investicija koja može trajati čak i generacijama. Dakle, privatnici obično ne mogu sebi dopustiti veliko ulaganje da bi razvili neku zaista novu tehnologiju znajući da neće vidjeti povrat tih sredstava desetljećima. Stoga oni nastoje koristiti istu tehnologiju koju mi koristimo proteklih 50 godina. Oni su u konačnici tu da bi zaradili.
Smatrate li se sretnom što ste imali karijeru astronautkinje? Ima li možda i boljih poslova?
Imala sam najsretniju karijeru kao astronautkinja. Ne samo da sam dobila priliku napustiti planet nego je moj posao bio i nešto najbolje što sam mogla zamisliti. No ne žele svi biti astronauti. Za nas koji smo to postali to je najbolji posao!
>>Romana Vlašić zadužena je za sjaj i slavu najvećeg brenda hrvatskog turizma
>>Sonja Manojlović: Ne određuju me poslovi koje radim. Ja određujem njih!
