"Moj djed bi te volio upoznati", rekao mi je Santiago.
"Tvoj djed? Zašto?", odgovaram iznenađeno.
"Pričao sam mu o tebi i Hrvatskoj. Stranci su mu oduvijek bili zanimljivi. On je inače sociolog."
Ulazim u mali zapušteni stan, prepun polica nabacanih knjiga i posvuda razbacanih novina. Po zidovima uvenule slike i zalijepljene izrezotine od novinskih članaka. U naslonjaču starog ali još uvijek udobnog kauča sjedi argentinska verzija Gandalfa.
"Dobar dan, ja sam Mario", pozdravljam pristojno.
"Marco, drago mi je", odgovara starac. Nekoliko sekundi poslije izbečio je oči i raširio ruke. "Ajde, pitaj me što te zanima?"
Ostajem zbunjen. "Pa vi ste mene zvali."
"Ali ja nisam novinar", nadmudrio me lukavi starac.
"Kao jedan iskusan sociolog, recite mi kakva je današnja slika argentinskog društva?"
"To te zanima? Stvarno?", odgovara starac uz razočaravajući uzdah. "No dobro... Ispričat ću ti jednu priču pa ti nakon toga sam donosi zaključke i usporedbe."
1. dio
Ona je dama u 50-tima, dotjerana, njegovana i puna stila. Za njene godine ne može se reći ništa drugo nego da zaista prekrasno izgleda. Jedno nedjeljno popodne točno u 17 sati dogovorila se naći sa svoje tri najbolje prijateljice u otmjenoj kavani u Palermu, jednoj od najbogatijih četvrti Buenos Airesa. Prošlo je već nekoliko mjeseci od posljednjeg 'ladies nighta' kada su slavile 50. rođendan one najmlađe. Već nekoliko mjeseci! Ako želi opstati i biti uspješna u surovoj svakodnevici koju nameće nemilosrdni moderni svijet neke stravi naprosto mora žrtvovati. Njen suprug rijetko je doma jer nije lako istovremeno upravljati s devet tvrtki koje posjeduju. Sve obiteljske obaveze padaju na njena leđa. A tu je i njen sin jedinac. S 24 godine već je pri kraju studija ekonomije. Profesori kažu kako je jako nadaren i marljiv dečko, iako je po njenom mišljenju poprilično neozbiljan i razmažen za svoje godine. Noću stalno skita, gotovo nikad nije doma. Nedostaju joj vremena kada su za večerom zajedno gledali popularne humoristične emisije na televiziji. On se posljednje vrijeme ponaša jako čudno, kući dolazi sa svitanjem zore, bazdi na alkohol i uvijek ima nekako izobličene oči. Primijetila je kako troši sve više novca, a BMW 3 kojeg je dobio na poklon prije nekoliko mjeseci zbog odličnog uspjeha na fakultetu navodno mu više nije po volji. Čula je to od supruga koji je samo slegnuo ramenima. Zna ona da se mladi moraju zabavljati, nije ona zadrta konzerva, ali više od svega htjela bi unuka. A kako, pobogu, u gradu ga uvijek susreće s drugom djevojkom. Nažalost, zbog svih navedenih obaveza negdje je morala rezati. Slomilo se na prijateljicama koje viđa sve rjeđe. Ali ovo je popodne samo njihovo.
Nakon jutarnje mise u katedrali Metropolitan u kojoj je nekoć glavna faca bio Jorge Mario Bergoglio, danas poznatiji kao papa Franjo, brzo mora požuriti kod svoje krojačice. Florencia, iako ne radi nedjeljom, obećala joj je kako će samo za nju napraviti iznimku i skratiti predivnu haljinu koju je kupila tek jučer. Dobre su si. U šoping nije stigla prije zbog silnih obaveza koje je imala tijekom tjedna, a sve njene prijateljice dotjerat će se kao i obično. Nekad joj to čak ide i na živce. Zašto se uvijek moramo dokazivati jedna drugoj ako se volimo bez obzira na sve, pita se začuđeno dok se vozi u svom novom bijelom Audi Q3-u. Naposljetku odmahuje rukom i dolazi do zaključka - to su moje najbolje prijateljice i ako je njima bitno... Whatever!
14 je sati. Ulazi u kuću sva zadihana. Tamo je po starom običaju čeka Rosita, njena kućna pomoćnica. Ta mala joj nikad nije legla. Istina, vrijedna je, nema zamjerke na njen rad u kući, ali u njenom pogledu osjeća zavist i netrpeljivost, njen osmijeh je umjetan. Ali što će, obećala je jednoj od svojih prijateljica kako će je zaposliti jer je Rosita kćerka sestre od žene njenog brata. Ugodan miris koji dolazi iz kuhinje prostrujio je njenim tijelom. Dobar osjećaj. Svog sina nalazi u dnevnom boravku kako leži na ogromnom trosjedu s daljinskim upravljačem u ruci. Bulji u televizor na kojem se svake sekunde izmjenjuju kanali. Poziva sina na ručak, ali on bezvoljno odbija s obrazloženjem da nije gladan. Sjeda do njega i pokušava započeti majčinski razgovor, ali on nije raspoložen. Nakon samo jedne minute zagrmio je na nju i zahtijevao da ga pusti na miru. Potom ga je upitala gdje je otac. Nije odgovorio. Isto pitanje uputila je Rositi i dobila razočaravajući odgovor kako je gospodin morao na poslovno-rekreacijsko poslijepodne sa svojim partnerima. Njihovo najmlađe poduzeće Argija bilježi pad poslovanja u posljednjem kvartalu, a ministar poljoprivrede obožava golf. Zar ni nedjeljom ne možemo zajedno ručati, pomislila je i odlučila kako sama neće u blagovaonicu. Rosita je kimnula glavom i vratila se u kuhinju.
Odraz u ogledalu nije je oduševio. Jede nekoliko malih obroka dnevno, upravo onako kako joj je preporučio njen osobni nutricionist. Meni je sastavila od puno voća i povrća, crveno meso izbjegava u skokovima, a na njenom tanjuru se tek povremeno nađe nešto piletine. Proteini su zdravi, kažu stručnjaci. Kavu je već odavno zamijenila čajem, a alkohol pije jako, jako rijetko, samo u posebnim prilika. No, uza sve to primjećuje kako njena nekoć zamamna figura polako gubi stari sjaj. Miri se s tim jer je ona ipak dama u godinama. Uostalom, velika većina njenih vršnjakinja odmah bi se mijenjala. Još samo nekoliko kapi 'Le Bouquet Absolu Givenchya' i spreman je. Već je 15.45 i mora krenuti, jer u ovo doba dana vlada pravi prometni kaos na gradskim cestama. Užasnuta je nekulturom divljaka za volanom koji je pretječu pomoću traka iz suprotnog smjera, prekomjernim granatiranjem sirena nervoznih vozača i starim neispravnim automobilima za koje samo Bog zna kako su prošli tehnički pregled. U što se to pretvorio njen Buenos Aires? Onako sva izvan sebe odlučila je zapaliti cigaretu. To je njen jedini porok kojeg se nikako ne može riješiti iako je pokušala nekoliko puta. Ubrzo shvaća kako je kutiju s cigaretama ostavila u onoj drugoj torbici od jutros. Zaustavlja se ispred kioska, izlazi iz automobila i uzima torbicu sa sobom. Tek što je zakoračila prema naprijed osjetila je snažan trzaj u lijevoj ruci. Onako, u početnom šoku, ne znajući što ju je snašlo, vrisnula je. Potom je shvatila kako je torbica, koja je do prije samo nekoliko sekundi visila na njenoj lijevoj ruci, nestala. Osvrnula se oko sebe i vidjela mladog muškarca kako u sprintu bježi i pri tome u rukama drži nešto njeno. Za tili čas muškarac je skrenuo iza sljedeće zgrade i nestao s obzora. Vlasnik kioska i djedica, koji je u blizini na stanici čekao autobus, odmah su joj priskočili u pomoć. Plakala je ne vjerujući što joj se upravo dogodilo. Policija je stigla za samo nekoliko minuta, napravila zapisnik i uvjerila je kako će bjegunac uskoro biti uhvaćen.
Dugo je razmišljala hoće li se vratiti kući i odgoditi sastanak s prijateljicama ili ipak otići na dogovoreno druženje. Ljupki policajac smirio ju je lijepim riječima ohrabrenja i uvjerio kako da će njene dragocjene stvari biti vraćene. Povjerovala mu je. Ušla je u svoj Audi i uplakana krenula prema Palermu. Sva bezvoljna sjela je za stol gdje su je s oduševljenjem čekale njene prijateljice. Odmah su primijetile da nešto nije u redu. Sve im je ispričala, a ona najmlađa, koja je prošli put slavila rođendan, bila je najžešća. Složile su se kako je kriminal u gradu u velikom porastu i kako policija, gradske vlasti i država tome napokon moraju stati na kraj. Nevjerojatno je to kako usred bijela dana čovjek ne može biti siguran, kako u svakom trenutku iza svakog ugla vreba opasnost. Koliko zapravo moraš biti jadan da ženi na ulici ukradeš torbicu? Zgadio im se cijeli svijet. Ugodan ženski razgovor potpuno ju je smirio. Ubrzo je zaboravila na sve i osjetila sreću u društvu žena koje toliko voli, a tako rijetko viđa...
2. dio
Dugo je sklapao kraj s krajem, posuđivao novce i od poznatih i nepoznatih, i na sve je moguće načine pokušavao zaraditi pokoji pesos. Čak je jedno vrijeme progutao ponos i nasred ulice obavljao posao perača automobilskih stakala, iako je po struci veterinar. I onda, prije četiri mjeseca napokon mu je krenulo. Dugo godina čekao je normalan posao i prilika se ukazala, i to u struci. Nova mesna industrija koja na tržištu djeluje tek nešto više od godinu dana traži veterinara na svojoj farmi nedaleko od Buenos Airesa. Već podosta pesimističan više iz navike prijavio se na natječaj. Pozvan je na razgovor prvi put, pa drugi put, i treći put na opće oduševljenje ponuđen mu je posao. Svakog dana treba putovati 100 km do posla i isto toliko nazad, plaća je, nažalost, ispod razine prosjeka, a probni rok trajat će tri mjeseca. Nije neka sreća, ali prihvaća ponuđeno jer osjeća i vjeruje kako će se dokazati i zasluženo napredovati. Tri mjeseca radio je kao pravi profesionalac, po potrebi dolazio na posao ranije i odlazio kasnije, a način njegovog rada i predanost poslu oduševili su i njegove nadređene. Na poslu je upoznao nekoliko ljudi s kojima se jako zbližio i koji su jako zavoljeli njega. A onda je uslijedio šok, dobio je izvanredni otkaz!! Nije mogao vjerovati zašto te je odmah zatražio objašnjenje od direktora tvrtke. Ovaj mu je objašnjavao kako ni njemu nije jasan pravi razlog i da to nije njegova odluka, već odluka njemu nadređenih. Rasplakao se! Direktor se sažalio nad njim i u jeku emocija izlanuo kako poduzeće radi na takav način. Naime, postoji rupa u zakonu zbog koje se radnici mijenjaju svaka tri mjeseca u svrhu neplaćanja poreza. Ali on stvarno treba ovaj posao. Direktor mu je potom objasnio kako vlasnik poduzeća ima čak devet različitih firmi s više od 5 tisuća zaposlenih i kako mu pojedinačni slučajevi poput njegovog nisu važni. Za kraj mu je obećao preporuku, pružio ruku i zaželio puno sreće. S 29 godina ponovno je bez posla.
Čim je stigao kući tužnu vijest je priopćio svojoj supruzi. Šlagiralo ju je! U naletu bijesna krenula je žestoka rasprava u kojoj je kao glavnog krivca za otkaz optužila njega. Spomenula je i ona dva njihova klipana koja imaju u školi i malu princezu koji su dobili prošle zime. Svađa je trajala punih sat vremena a onda joj je u zagrljaju brisao suze i obećao kako će dati sve od sebe da usreći svoju četvorku koja mu znači više od ičega na svijetu.
Prošlo je već mjesec dana otkako su ga kao gubavca potjerali s posla. Sve molbe za posao koje je u međuvremenu slao nisu upalile. Većina mu nije ni odgovorila, a ona dva koja su ga pozvala na razgovor obećala su mu se javiti. No, nisu. Posljednja plaća koju je dobio od poduzeća Argija, u kojem je proveo samo tri mjeseca, već se lagano istopila. Troškovi života, dugovi koji su se nagomilali i potrebe njegove djece pritišću ga sve žešće. Situacija u obitelji je sve nategnutija. Osjeća očaj. Odlazi kod svog bliskog prijatelja i moli mali zajam, no ovaj ga odbija s obrazloženjem da nema novca, kako mu već duguje nekoliko tisuća pesosa, te kako i on treba novac jer uskoro očekuje rođenje svog drugog djeteta. Kući se te nedjelje vraća ranije s tek nešto više od 200 pesosa u džepu. Za prodaju slatkiša u vlakovima po Retiru ovo je definitivno bio jedan od najgorih dana ikad. Čim je zakoračio preko kućnog praga, ni ne stigavši poljubiti svoja dva školarca, začuo je glas iz spavaće sobe. Ona hitno treba nešto novca za pelene jer dijete već tri dana omata starim kuhinjskim krpama. Pruža joj svu onu siću koju ima u džepu. Znao je što slijedi. Briznula je očajnički plač. U istom trenutku rasplakalo se i dijete. Pokušao ju je smiriti s novim obećanjima o skorijoj budućnosti u kojoj će se sve promijeniti. Više mu ne vjeruje. Izgubio je živce. Počela je dernjava. Curica je vrištala, a dva školarca sa suzama na obrazima jecala su na odrpanom kauču i molila Boga da svađa ne preraste u nešto još gore. Urlao je na nju, ona ga je nadglasala. A potom joj je odvalio šamarčinu. Zaledila se istog trena ne vjerujući što se upravo dogodilo. S djetetom u naručju i tupim licem bez riječi je samo sjela na krevet. Buljila je u jednu točku. On je shvatio kakvu je pogrešku napravio te se odmah počeo ispričavati. Nije reagirala! Nastavila je s istim izrazom sada već pocrvenjelog lica buljiti u onu istu točku. Dijete je i dalje vrištalo a školarci sad već grcali u suzama. Zbog svega se iste sekunde htio ubiti, ali umjesto toga samo je izjurio iz stana.
Još prije nekoliko godina vjerovao je u bolju budućnost. Vjerovao je obećanjima političkih moćnika kako će ovu zemlju pretvoriti u zemlju ponosnih ljudi u kojem će svi imati pravo na obrazovanje i posao. A evo ga sad, po prvi put u životu pao je toliko nisko. Sjeo je na ulicu i tužnog lica molio prolaznike pokoji pesos. Mislio je samo na svoju četvrtku i najveću glupost u životu koju je netom prije napravio. On ih zaista voli najviše na svijetu i ako treba zbog njih će cijeli dan će sjediti na ulici. Sjedio je tako neko vrijeme a onda je ugledao starijeg, fino uglađenog gospodina u odijelu s aktovkom u ruci kako prolazi kraj njega. Dozvao ga je i zamolio da mu nešto da. Gospodin je zastao, pogledao ga s gnušanjem na licu i počeo vrijeđati. On bi sve njih s ulice pokupio u jedan dan i poslao na prisilan rad, jer najlakše je ne raditi ništa i prositi na ulici. Nije mu znao odgovoriti na pitanje misli li da je njemu sve u životu palo s neba, samo je prozborio kako ima troje djece. Gospodin ga je optužio za laž, uglancanom cipelom udario njegov ruksak, a potom nastavio dalje i dobacio još pokoju psovku. Cijeli slučaj promatralo je nekoliko prolaznika čiji su pogledi odavali gađenje prema njegovom postojanju. Posramio se.
Nedugo zatim uslijedio je period kada na ulici nije bilo gotovo nikog, tek jedan djedica kojeg je već neko vrijeme promatrao kako na stanici čeka autobus. Iz tog smjera odjednom se pojavio novi, bijeli i uglancani Audi Q3. Zaustavio se točno na autobusnoj stanici. Iz njega je izašla skockana dama u 50-tima. Odmah je pomislio kako je ona očito supruga nekog bogatog poduzetnika, koji kao i svi oni u Argentini varaju državu neplaćanjem poreza, traže rupe u zakonu, prijateljuju s ministrima, isisavaju novce iz državnog proračuna i igraju se ljudskim sudbinama kao što se prije mjesec dana vlasnik Argije poigrao njegovom. Policija, gradske vlasti i država tome napokon moraju stati na kraj. Ustao se, zatrčao svom silinom i brzopotezno istrgnuo torbicu iz opuštene damine ruke. Trčao je i dalje, u daljini je samo čuo vriskove, a potom je skrenuo iza sljedeće zgrade. Utrpao je svoj plijen u ruksak i ušao u autobus koji je baš u tom trenutku stao pokraj njega. Ovo dosad nije napravio nikad u životu i iskreno se nada da nikad više i neće...
>> Ući ovdje je bio zaista neopisiv osjećaj! Vremeplov, ali doslovno
>> 'Uzimam novčanicu, gledam i ostajem u šoku. Ovo je međunarodni incident!'
Duga prica... Dosadno mi je pa ajde.. Uglavnom poucno, znaci svaka prica ima dvije strane i nijedna nije skroz crna ni skroz bijela ali svatko od nas kad prica svoju pricu, vidi je kao bijelu