Za svoje zimsko ljetovanje te sam godine odabrao Kubu. Ne volim putovati u paket-aranžmanima ni boraviti u resortima pa smo moja dobra prijateljica Petra i ja preko agencije samo kupili avionske karte.
Dobra strana toga je da agencija sredi i vizu za Kubu po koju bi inače trebalo ići u Beč.
Stan i život u obitelji
Nema baš puno letova iz Europe za tu karipsku komunističku zemlju pa mi je to bila jedna od skupljih zrakoplovnih karta koju sam platio. Let je bio preko Pariza, Boeing 747 je, naravno, bio krcat Europljanima. Preko web-stranice za globetrotere Hospitalityclub na svim sam putovanjima upoznao i stekao puno prijatelja. Tako je bilo i na Kubi. Prije nego što smo krenuli počeo sam se dopisivati s Davidom iz Havane koji nam je našao privatni smještaj kod Matilde. Casa particular rijetko je privatno “poduzetništvo” dopušteno na Kubi. Mnogi Kubanci turistima iznajmljuju sobe u svojim stanovima po vrlo povoljnim cijenama. Mi smo sobu u centru Havane plaćali 30 dolara ili kubanskih konvertibilnih pesosa po danu. Stanovali smo s cijelom obitelji. Nitko od njih nije znao ni riječi engleskog. No nekako smo sporazumijevali.
Doručak – kava, jaja i voće – bio je uračunat u smještaj, a po dogovoru s Matildom kuhala bi nam i ručak i/ili večeru, što bismo, ovisno o tome što smo jeli, platili do 10 dolara. Jastog je bio najskuplji. Iako su nam naplaćivali smještaj i hranu, zbog njihove gostoljubivosti osjećali smo se kao dio te obitelji. David nam je bio pravi domaćin, upoznao nas je sa svojim prijateljima. Skupa smo provodili cijele dane. Tako smo iz prve ruke mogli osjetiti i vidjeti kako se živi na Kubi.
Mogli smo s njima ići u trgovine za domaće gdje je sve bilo znatno jeftinije nego u onima za turiste, a kad bismo se dogovarali s našim kubanskim prijateljima, opet smo proživljavali vrijeme kad nije bilo mobitela jer na Kubi je tada mobitel bio rijetkost pa smo se zvali na fiksne telefone. Plesali smo, naravno. Jer tamo svi plešu. U bilo koje vrijeme i bilo gdje.
Koristili smo javni prijevoz. Iako su busevi oronuli i ne tako česti, red je postojao. Na stanici nitko nije čekao u redu. Kad bi bus došao, nije bilo navale na ulaz. Svaki novi čovjek koji bi došao na stanicu pitao bi: “Ultimo?” ili “Tko je zadnji?”
I tako bi se znalo tko kad ulazi u bus. Kad bi bus došao, onda bi se u njega ulazilo po onom redu kako je tko dolazio na stanicu. Jednom smo se vozili u punom busu pa je David je stajao. Kubanac koji je sjedio ponudio mu je da stavi svoj ruksak u njegovo krilo. Poslije nam je David objasnio da je to normalno na Kubi. Pomislio sam:šteta što će jednog dana i ovamo doći kapitalizam te iskvariti i ove ljude.
Trinidad kao Dubrovnik
Bilo je to važno vrijeme na Kubi. Svi su iščekivali odluku o povlačenju Fidela i dolazak na čelo zemlje njegova brata Raula. To im je budilo optimizam. David je već iduće godine napokon uspio dobiti izlaznu vizu i otputovati u Europu. Planirali smo proći cijelu Kubu, do Santiaga. Otišli smo u Trinidad, nešto poput kubanskog Dubrovnika, tamo proveli nekoliko dana i vratili se u Havanu jer su nam nedostajali naši prijatelji.
Na odlasku s Kube, na kontroli putovnica, policajac me pitao želim li pečat u putovnici. Zbog nategnutih odnosa sa SAD-om kubanski štambilj nije bio poželjan u putovnici onog tko je planirao putovati u SAD. Kubanci su to znali i bili uviđavni zbog toga. Kad sam odobrio da mi udari pečat, kubanski policajac bio se malo iznenadio i onda sa smiješkom lupio u moju putovnicu znak da sam bio na Kubi.
>>Kubanci dobivaju bolji život, američke tvrtke tržište, a Obama potvrdu za Nobela
Hrvatska u svjetski bastion komunizma izvozi telefoniju, a uvozi šećer
EU je Kubi ukinula sankcije 2008. godine, a već u rujnu 2009. tadašnji hrvatski predsjednik Stjepan Mesić zaputio se na Kubu. Hrvatska i ta živopisna karipska zemlja nikada nisu bile u lošim odnosima, a cilj hrvatskog predsjednika bio je poboljšati suradnju na području trgovine i gospodarstva. Još tada predsjednik Mesić svome kolegi Raulu Castru kazao je kako se zalaže za to da SAD konačno ukine sankcije toj zemlji.
Iako postoje veliki potencijali za suradnju, čini se da trgovinska razmjena i gospodarska suradnja i dalje nisu osobite. Podaci iz prošle godine pokazuju da je Hrvatska na Kubu izvezla robe u vrijednosti od 1,5 milijuna dolara, a gotovo milijun od te sume otpada na telekomunikacijsku opremu. Gotovo dvadeset posto izvoza su papirnate i kartonske etikete svih vrsta, 10 posto strojevi, a oko 6 posto obrađena drvena građa.
Hrvatska je s Kube uvezla robe u vrijednosti od nešto manje od 18 milijuna dolara – 98,26 posto otpada na šećer od šećerne trske, a 1,73 posto na glasovite kubanske cigare. No se to je još jako skromno. Iako je prije tri godine kubansko veleposlanstvo u Beču organiziralo seminar o poslovanju s Kubom za hrvatske gospodarstvenike, čini se da se oni oko toga nisu potrudili.
Zatopljavanje odnosa s Amerikom Kubi će donijeti invaziju turista. Prvenstveno Amerikanaca, kojih već sada u toj zemlji s nešto više od tri milijuna turista godišnje bude oko 600.000, a to će pokrenuti i neke Hrvate. No mnogi su dosad Kubu posjećivali baš zbog zatvorenosti i zato što je jedan od posljednjih bastiona komunizma u svijetu.
"Želim u Kubu prije nego što se amerikanizira, prije nego što razvijeni zapadni svijet tamo dođe", rečenica je koju puno puta čuju u domaćim agencijama, koje redovito šalju grupe u tu egzotičnu zemlju. Cijena desetodnevnih aranžmana je oko 15.000 kuna, a najčešći su putnici parovi i društva u dobi od 30-40 godina.
Najteže je dobiti VIP tretman
Zemlja salse i cigara, zarobljena u vremenskoj kapsuli obitelji Castro, u Hrvatskoj ima puno poklonika.
Popularnost joj s godinama ne pada i dok god je sezona putovanja, koja isključuje vruće razdoblje s puno vlage od svibnja do listopada, ima zainteresiranih za taj egzotični karipski otok.
“I sad u svibnju imamo grupu od dvadesetak ljudi. To je desetodnevno putovanje za koje sa svim troškovima treba oko 20.000 kuna, ali nema razočaranih, ta zemlja je stvarno doživljaj”, kaže Ivan Pukšar iz Kompasa, koji se prije nekoliko godina i sam uvjerio u čari Kube. U Atlasu, s kojim na Kubu godišnje ode i do sto naših građana, kažu da su se lokalne cijene zadnjih godina udvostručile.
“Prije je dvoje moglo večerati u boljem restoranu u Havani za 50 eura, sada je cijena sto. Hoteli su dobri, nema što nema, a najzanimljiviji su ipak ljudi”, kaže Ivana Belić iz Atlasa.
“Srdačni su, veseli unatoč tome što su siromašni. Najbogatiji su oni koji imaju doticaja s turistima. Masovno vjeruju u komunističku ideju, u jednakost svih ljudi i najveća je muka kad za nekog trebate VIP tretman. Nije im jasno zašto i jednako će tretirati bijelca, Kineza, političara, doktora...”, kaže Ivana.
Pratite nas
