Ulica tu u Lovranu toliko je uska da – ne pomaže ni ako uvučeš trbuh i kreneš bočno. Netko može proći, drugi ne. Mi s trbuhom – okolo.
– Ja mogu, dođi, vidi – maše Mesko Jakupović (65). I zaista, čovjek je uspio. Provukao se!
– Toliko smo mali grad, tu je sve u centru unutar 500 metara, a turist nam se – izgubi! Jer, sve je puno malih ulica, gdje god kreneš, sve je slično, usko... – kaže Mesko pa dodaje:
Vozio je tramvaj Zagrebom
– Da te netko ganja, ti samo bjež u stari grad. Tu je labirint, pa neće te nikad pronaći, haha...
Autoritet je po pitanju – ulica.
– Stari, vozio sam ZET–ov tramvaj 80–ih godina po Zagrebu. Sve linije, a najviše ‘četrnaesticu’ na Mihaljevac. Bio sam jedan od boljih vozača... I direktno iz tramvaja stigao tu, na Trg svetog Jurja u Lovran. Sad će 40 godina kako sam u galeriji od 38 kvadrata. I divno je – kaže Meseko.
Sjedimo ispod crkve, na glavnom trgu. Mjesto je puno starih grbova na kućama. Povijest na sve strane. Na jednoj kući, u kojoj je nekad živio sudac i – reljef Mustačona. Brkonje.
– Taj je sudac ljude slao na giljotinu. Ili ih slao na robiju na galije. I taj je Mustačon ovdje stajao da zastraši ljude. Jer, sudac nije bio popularan, stalno su mu prijetili – govore u kafiću. Jedan će dobaciti:
– Mi smo u Lovranu, nekad imali, čak i striptiz-bar! Plesale su Poljakinje, Čehinje... to su bila vremena. I Sigmund Freud je ovdje ljetovao. Dolazio u Lovran. A štos je da je svoje pacijente – slao u Opatiju. Sedam kilometar dalje. Da se ovdje može zabavljati – pričaju u centru mjesta.
U društvo dolazi i Boris Kačić (57). Slikar. Atelijer mu je pokraj – Meskove galerije. Susjedi su.
– Bio sam 22 godine profesor likovnog u Švedskoj. I vratio se zatim u svoj grad. Ovdje je atelijer, a slike su po cijeloj Europi. Imam svoj stil, sve što vidiš moje je, unikatno – pokazuje na radove.
A Lovran?
– Danas je mirnije nego kad sam odlazio, tada je bilo popularno, živo, no raste opet... – kaže Kačić.
Iznad Lovrana je i – kuća duhova. Razvikani restoran Draga di Lovrana, mjesto koje je nedavno zaslužilo i – Michelinovu zvjezdicu. No, ima priču.
– Munje su udarale u tu kuću, koja stoji sama na litici. Nigdje oko kuće nema ništa kilometrima. Skrivali su se tamo i ljubavni parovi, a jedan je opatijski ugostitelj s ljubavnicom stradao od udara groma, stradali su i neki češki turisti, pa se pričalo da ima i tri duha. Ali, mi se ne bojimo, taj je hotel ponos našeg grada! – kažu u gradu trešanja i maruna.
– Imamo i kafić LP, koji zovemo Lovranski pijanci. Neće se ljutiti, svi se šale na taj račun – govore u centru, pa dodaju:
– Ajmo na lovransku bevandu.
Kakva je to?
– Naša! Bijelo vino i Coca–Cola.
Koja je cijena?
– Ma nema cijene, toči se u vrč od tri litre, vino je naše domaće, treba u dućanu samo kupiti Coca–Colu...
Gromovi za preljubnike
Veselo je ovdje. Parkiranje besplatni. Na plažama ima mjesta. Brzo se stiže iz metropole. Mjesto ima povijest, spominju i Napoleona kao gosta. Svi otvoreni, srdačni. Danas je tu mirno. Nema šušura. Glavni su gosti – bračni parovi, oni koji uživaju na večeri i drže se za ruke. Samo, ako tko dođe s ljubavnicom, e tad postaje opasno... Gromovi vrebaju preljubnike.
Nekada su Poljakinje i Čehinje plesale po Lovranu, danas Hrvatice po Berlinu.