Treba li mi taj vrh u životu, prvo je što je pomislio Željko Brdal, profesor povijesti iz I. OŠ Dugave, kad mu je Ivana Radić (HPD Željezničar) predložila izlet na Säuleck, 3086 metara visoki vrh u lancu planina u austrijskoj pokrajini Koruškoj. Danas kaže kako bi čitav život žalio da nije išao. Bilo mu je važno da na stazi nema sajli i klinova, jer oni mu uvelike otežavaju planinarenje s obzirom na to da je slijep. Ići ili ne ići, ekipa zove, a izazov je visok. Kada je saznao da će mu planinarsko-prijateljska podrška biti Mladen ‘Grandiozni’ Stanković, s kojim je prije osam godina krenuo u aktivno planinarenje, nestale su sve dileme.
I dok nam priča o svom prvom osvojenom, ili kako kaže, ‘ubranom tritisućnjaku’, profesor Brdal ne skriva osjećaje, izmjenjuju se i suze i smijeh.
– Bogu hvala što mi je dao upornost, volju i želju, iako me zakinuo za oči. No, bez Mladenove pratnje te podrške ekipe sigurno ne bih uspio. Početak uspona bio je idiličan. Oko nas alpski pašnjaci, krave koje pasu i muču. Slušao sam žubor potoka, vodopade koji se spuštaju, osjetio sam svu tu idilu koja nas je okruživala. Staza nije bila previše zahtjevna, a ekipa je brala borovnice i sa mnom dijelila taj prirodni doping – opisuje nam i dodaje kako su do Planinarskog doma Arthur von Schmidhaus (2281 m) stigli tehnikom “na štap”.
Tehnika na štap
– Jedan planinarski štap videća pratnja i ja držimo u istoj ruci, svatko za jedan kraj. Po njemu se ja orijentiram, a drugi štap imam kao dodatni oslonac u kretanju. U domu smo se okrijepili i prespavali te idućeg jutra u 7 sati krenuli na završni uspon – opisuje nam profesor.
– Teren od doma je strm, zahtjevan i za videće planinare. “Grandiozni” i ja smo se nastavili uspinjati držeći se za ruke, a Danijel je bio iza mene kao osigurač i ‘metla’. Na začelju se formirala ekipica, Danijela, Svetlana, Danijel, Mladen i ja, ostatak grupe bio je brži i odmakao je naprijed. Ovaj dio uspona naziva se granitni pakao jer se staza uspinje po mnoštvu razbacanih pomičnih granitnih ploča. Mladen me je cijelo vrijeme usmjeravao, ukazivao na prepreke, pazio gdje mi je lakše, sugerirao gdje stati, kuda se penjati, gdje rukom, gdje nogom, gdje gore, gdje dolje, gdje se provući. Kad sam se morao baš pentrati rukama i nogama u labirintu stijena njih dvojica bi mi ukazali gdje se primiti rukom, usmjerili nogu, a pazili su i na moju glavu. Svi smo imali zaštitne kacige. Uspon traje li ga traje, negdje u četvrtom satu vrh je na vidiku. Naporno je kao nikad prije, ostatak grupe je na vrhu. Iskreno, razmišljao sam da odustanem, vrh je negdje ispred, negdje iznad, ali nevidljiv. Voki toki Ivana kaže: "Vidimo vas, još malo". A to malo nikako da završi, mimoilaze nas neki iz grupe koji se vraćaju. I opet to još malo. Prvo odustajanje, da li da mu se pridružim? Nemoj, ti to ne znaš, govorim sam sebi i nastavljam. Mladen kaže: "Ne bi ti ja ni dal’ da odustaneš". I on, grandiozna lokomotiva, je umoran, pet sati “vozimo” ovaj granitni pakao. Uz nas dvojicu je i Svetlana, ide dalje kad vidi kako ja grabim. Noge teške, ali idu, idu, gore i samo gore, čujem glasove, ekipa mi dovikuje, bodre me, osjećam vjetar, njušim tih 3086 metara ali nikako da ih vidim. Moj nadimak je nosorog jer sam uporan i spor, ako sam ikada sumnjao u njega sada sam dokazao da sam planinski nosorog – priča nam profesor Brdal i dodaje da je trenutak kad je stigao na vrh gotovo neopisiv, čaroban, predivan, neponovljiv.
– Mladeni ja plačemo, svi plaču, smiju se, vesele, grle me i čestitaju. Pukao sam kao kokica od ponosa i sreće što imam ekipu kao što je ova moja planinarska. I onda još Ivana kaže: "Dođi da puhneš u svjećice". Naime, obećali su mi osvajanje nekog novog vrha kao rođendanski poklon. I na 3086 metara donijeli su za mene tortu, svjećice i šampanjac. Otvorili smo ga, pili i veselili se. I cijela ekipa je bila sretna zbog mene, već su se skroz promrzli dok su čekali da se dokotrljam do njih. Mislim da se Mladen i ja nismo nikada tako veselili – kroz suze nam priča o svojoj čarobnoj planinarskoj pustolovini. Profesoru je trebalo pet sati da se popne na vrh. Kad su završili sa slavljem počela je kiša. Čekao ih je povratak, a spuštanje je bilo još zahtjevnije.
– Kamenje i korak u dubinu, a granitna staza mokra i skliska. Spuštali smo se praćeni kišom i tučom, korak po korak do doma. Mokri do kože, ali ponosni. Presvukli smo se, okrijepili i kratko odmorili te nakon grupne fotke ispred doma krenuli prema autobusu. Kiša pada po nama, na glavama nam lampe koje svijetle poput krijesnica. Sretni i zadovoljni stižemo do autobusa, iza nas je 15 sati hoda – opisuje nam Ž. Brdal.
– Željko je inspiracija, kad vidite koliko se veseli svakom koraku i koliko je aktivan u planinarstvu, a slijep je. To se rijetko viđa. Dobar smo tim. Prepričavam mu gdje smo, kad vidim nešto zanimljivo povedem ga da opipa. Njegovo oduševljenje je zarazno, onda se osjećam fantastično i drago mi je da sam i ja tome pridonio. Prije tri tjedna išli smo na Velebit i on meni u autu kaže: "Nije najgore biti slijep, ima toliko gorih stvari". Kad vidite koliko je on pozitivan, to prelazi i na vas – kaže nam Mladen za Željka s kojim je tijekom svih pustolovina stvorio neraskidivo prijateljstvo.
Nika kao pokretač
Do izleta na Säuleck, profesor Brdal nije se penjao iznad 2000 metara. Najviši vrh kojeg je ubrao bila je Dinara, 1831 metar. No, kako se profesor povijesti koji ne vidi uopće odlučio za planinarenje, pitamo ga?
– Glavni pokretač je moja kći Nika. Jedina stvar oko sljepoće koja me baca u depresiju je što je nikad nisam vidio. A kad se sa svojim djetetom ne možeš igrati u parkiću, ne možeš ga naučiti voziti bicikl… Ništa teže od toga. Na sve sam se naviknuo, ne opterećujem se kako netko izgleda, što oblači, kako izgleda ovo ili ono. Naravno da bih to sve volio vidjeti, ali ako počnem tako razmišljati sam sebe guram u teške i tužne misli. Ali to što nikad nisam vidio niti ću ikada vidjeti Niku mi jako, jako teško pada i donosi suze u oči. I onda se ona upisala OŠ Zapruđe u kojoj je planinarska grupa Gojzeki koja okuplja roditelje i djecu. Ispalo je da će kći i supruga vikendima planinariti, a ja ću zbog sljepoće ostati unutar četiri zida. Još i to, pomislio sam. Razmislio sam i zaključio da moram probati. Na prva planinarenja išao sam sa suprugom Vlastom i prijateljem Davorom. Da mi je netko rekao da ću planinariti ovako kao sada kad ću biti slijep, dao bih mu uputnicu za kontrolu mozga. Planinarenje je neopisivo, zaista nema druge riječi. To je čarolija boravka u prirodi, druženja i prijateljstava, putovanja i upoznavanja novih mjesta, skroz me obuzelo. Stekao sam puno prijatelja, a planinarenju sam se odužio pišući za časopis Hrvatski planinar i časopisima za slijepe - priča nam profesor.
Planinareći je prošao cijelu Hrvatsku, planinari kad god može pa i radnim danom s kolegom Botterijem ode do Puntijarke. Zahvaljujući planinarenju obišao je mjesta i naselja za koja većina ljudi nije nikad ni čula. Njegova sljepoća često zna biti razlog za šalu, posebno kad su na najzahtjevnijim stazama.
– Ja moje planinarske prijatelje Nikolu, Marina, Mladena, Jovicu, Davora, Dražena ne bih mijenjao ni za što. Ima i zafrkancija pa mi kažu, Željac dobro da ne vidiš gdje smo sad. Govore mi samo ravno, ne mrdaj, a čuješ kamen kako se kotrlja niz padinu . Ili k’o sada na Säuleck, vele mi Mladen i Danijel zamisli da hodaš po vrhu krova (smije se). Oprezno i koncentrirano uz bezgranično povjerenje u pratnju – kaže profesor Brdal.
– Naravno da mi je sljepoća odmogla. To je velika prekretnica u životu. Moraš sam sebi priznati da više ne možeš metar stvari koje si mogao – ne možeš igrati nogomet, ne možeš čitati, gledati televiziju. O kretanju uz bijeli štap da ne govorim. Ali imam puno ljudi oko sebe. Na planinarenju je uvijek netko iza i ispred mene, čuvaju me kao malu bebu. Nekad se više bojim da se nešto ne dogodi mojoj pratnji nego meni jer sa mnom su prošli zahtjevne situacije. Moje je samo da idem i budem koncentriran. I naravno, da sam u kondiciji, a za to koristim stubište, 306 štengi, gore dolje bezbroj puta – priča nam i objašnjava kako mu dnevnik „Hrvatska planinarska obilaznica“ služi poput putokaza. U njemu su popisani najznačajniji vrhovi i on ih lagano, ali sigurno bere.
– Ne idem na vrhove na kojima su sajle i klinovi, ali nikad ne reci nikad! Moj cilj je visoko priznanje Hrvatskog planinarskog saveza. Da bi ga planinar dobio mora proći 125 vrhova i sva planinarska područja, uz obaveznu Dinaru. Do sada sam ubrao 123 vrha, od cilja me dijele još dva – zaključuje i kaže kako je sljepoća u njegovom slučaju ironija sudbine, jer da nije oslijepio nikad ne bi postao autor udžbenika.
Nastavio raditi
– Želio sam ostati raditi, nisam htio u mirovinu. Obilazio sam izdavačke kuće i tražio literaturu u digitalnom obliku kako bih se mogao pripremati za nastavu. Kad sam došao u Školsku knjigu, tadašnji urednik Zoran Velagić predložio mi je da napišem probne lekcije za udžbenik. Prvo sam htio odustati, no prevagnulo je da sam htio dokazati da udžbenik može napisati slijepi profesor. I uspio sam, do sada sam kao koautor s kolegicom Madunić napisao nekoliko udžbenika. U međuvremenu sam napredovao u zvanje mentora pa potom savjetnika – priča nam o svojoj karijeri. Za povijest i geografiju zainteresirala ga je razrednica u osnovnoj školi. Među učenicima osnovne škole u kojoj radi jedan je od omiljenijih profesora. Na satovima vladaju red i disciplina, ali ima i humora. Cijeni trud i rad, a ne trpi nerad. Nastoji učenicima približiti povijest na njima prihvatljiv i zanimljiv način. Za nastavu se priprema poput svakog drugog profesora, a s učenicima uspješno komunicira putem e-pošte. Dok nije napredovao u zvanju ocjene mu je upisivala kolegica Silvija Čurić, a otkad je mentor pedagošku administraciju i ocjene realizira uz podršku pripravnika koji kod njega stažiraju.
U školi je pokrenuo Šahovsku školu Dugave. Šahom se prije toga bavio amaterski, a više mu se posvetio otkad je oslijepio igrajući za ŠK Novi Zagreb i ŠK slijepih Polet. Djeci je kroz šah ponudio druženje i natjecanje.
– Jedno vrijeme sam se intenzivno bavio šahom, a Šahovska škola je moje dijete s kojim sam prošao sve i svašta. I. OŠ Dugave bila je i prvak Hrvatske, a višestruki smo prvaci grada Zagreba, i učenice i učenici. Bili smo i 29. od 30 ekipa, ali barem nikad nismo bili zadnji – smije se profesor. Pokrenuo je Dugave Open, ekipno prvenstvo u šahu za osnovne škole Novog Zagreba, a uz njega i Mikronis kup, pojedinačno natjecanje za učenike.
– Mana natjecanja je što se vrednuju samo prva tri mjesta. Zato sam odredio da sve ekipe i svi učenici na natjecanjima koja ja organiziram dobiju nagradu Na šahu su se rađale simpatije i ljubavi, naučio sam ih da moraš raditi da bi uspio, naučio sam ih da je život davanje i primanje – koliko daš i uložiš, toliko ćeš primiti i dobiti, bez truda i rada nema uspjeha. Strog sam i kao profesor, ali me djeca vole jer znaju da sam pravedan – ističe. Kako bi popularizirao hodanje kao fizičku aktivnost za bivše i sadašnje radnike iz svoje škole organizirao je ekipno druženje i natjecanje Korak po korak. Tri puta tjedno hodaju, broje korake, javljaju ih kapetanima ekipa. Rezultati se zbrajaju, a na kraju mjeseca na gastro domjenku proglasi se konačni poredak.
– Ljudi hodaju, zezaju se, a dobiju i poklone. Aktivno ih hoda već 25, a pridružili su se i umirovljenici – kaže.
I tu sigurno nije kraj, jer za profesora Brdala prepreka nema. Kad si nešto zacrtate, možete to ostvariti ako silno želite, koliko god vam se činilo teško. Da bismo uspjeli, prije svega moramo vjerovati da to možemo. No, dodaje, do uspjeha se ne dolazi dizalom, već stubama.
Veliko bravo za prof.Željka! On je dokaz da ljudska volja može biti jača od svih prepreka!