Brinje. Ljudi odlaze, nitko ne dolazi, a turisti samo - prolaze. Ma ni tri stotine metara od autoceste mjesto čeka goste. Kineze, Kirgistance, Nijemce, Čehe, Hrvate... Sve nas koji Dalmatinom godinama jurimo gore-dolje i samo se na tren zaustavimo na benzinskoj crpki u Brinju, bacimo pogled prema plemićkom gradu Sokolovcu, zaštitnom znaku Brinja, i odemo dalje... na Malu Kapelu... Tisuće, stotine tisuća ljudi prolaze, no rijetko tko stane. Pa da vidimo...
Brinje je slično Ravnoj Gori, jedna vijugava ulica i uz nju kuće. U centru su tri kafića, “Mack”, “Josan” i “Titanic”, trafika i – kiosk Hrvatske lutrije. Kava je u kafiću šest kuna, pivo 10. Kuće su zatvorene, no radi mesnica u kojoj su Ivana, Nikolina i Ankica. Mesnica je za domaće mjesto gdje se sreću.
Plaća ostala na šanku u Tampi
S vrećicom tek kupljenih kobasica prema brinjskom mlinu šeće Jure Biondić (67), jedini mlinar u ovom dijelu Like. Čovjek koji živi u mlinu.
– Dosad nisam bio jedino u Australiji. I sumnjam da ću ikad tamo otići. Koliko sam se samo naputovao: Brinje – Tokio, pa Rio de Janeiro – Brinje, onda Brinje - Nigerija, pa natrag... – priča Jure ispred mlina. Ulazimo u kuću u kojoj živi sam, sjedamo pokraj peći, a on vadi uokvirenu sliku.
– Vidi, ovo ti je štos. To je pomorska krštenica. Eto ti, na njemačkom piše “Taufschein”. To je dokaz da sam prošao ekvator. Vidi, kraj 1978. godine. Taman smo prošli Kolumbiju, i kad smo prešli ekvator, pošto mi je to bilo prvi put, prošao sam inicijaciju, postao pravi mornar tog ponedjeljka. Kako bi me tko na brodu vidio, tako bi me zalio vodom. Značilo je to da sam kršten... – priča Biondić.
U svojoj kuhinjici u Brinju, mjestu gdje mu se u mirovini ne događa bogzna što, vraća se u dane kad je bio u punoj snazi.
– Možda sam i 15 punih godina proveo na pučini. Bio sam kormilar, nekad na starijim brodovima nije bilo autopilota. I kapetan ili časnik zacrtao bi kurs, a ja bih satima držao kormilo. To mi je bio posao na brodu. Tako smo jednom stigli na Floridu, u Tampu. I nas mornare nisu htjeli pustiti s broda. Bilo je neko pravilo da tko prvi put pristane u SAD-u, ne može se iskrcati tek tako. Ali, nismo mi od jučer, snašli smo se i – pobjegli. Kamo ste pobjegli?
– A kamo idu mornari?! Pa ravno u bar. Sjeli mi tako za šank i deri po viskijima. Mislim da se pio Johnny Walker. Ili Ballantine’s, svejedno. I kad smo popili svaki po desetak viskija, evo ti policije. Uhitili nas i vratili na brod. Ma nije prošlo ni sat vremena, a otišlo mi 200 dolara, 100 za piće i 100 za kaznu. Ode u tren oka, a plaća nam je bila 600 dolara...
Poslije više niste imali problema?
– Ma gdje god bismo uplovili nešto bi se dogodilo. U Libiji, u Tripoliju, opet smo naletjeli na policiju. Bio je neki špalir, nešto se događalo, ja priđem da vidim što se događa i zaustavi me policajac. Govori nešto na arapskom, ja ga ne razumijem. A on, nisam se ni snašao, uzeo pendrek, neku veliku palicu od bambusa, i udri po meni. Osam dana pekla su me leđa od bolova – priča Jure smijući se. Je l’ ima koja luka u kojoj vas nisu uhitili?
– Morao bih dobro razmisliti... ha-ha. Vidi, uvijek je bilo lijepo kad bismo došli u neku zemlju u kojoj je živjela veća sirotinja od nas. Sve je bilo jeftinije. Eto, u Riju sam se lijepo provodio, to su bila vremena.
Pastrve hvata rukama
A što je s mlinom ispred kuće?
– Preuređuje se. Svi su moji preci radili u mlinu. Pradjed Marko, djed Jure, po kojem sam dobio ime, moj otac Mile... Tko zna koliko je stotina godina star. Moj ga je pradjed kupio od nekoga gazde Eugena Fabiana. Mlio je i u Prvom svjetskom ratu, radio na veliko. I opet će, eto samo što nije obnovljen. Taj je mlin kulturno dobro ovoga kraja.
Priča Biondić o svom Brinju.
– Dolje u špilji Sinčić postoji misteriozni natpis, kažu da je iz vremena oko 9500 godina prije Krista. Poruka iz prošlosti koju mi ne znamo pročitati... Bilo je ovdje uvijek lijepo: mir, tišina, zrak i voda čisti, izvori kamo god kreneš...
Što turist ovdje može raditi?
– Idealno je za vožnju biciklom. Mnogo je ovdje i planinara. U mojem kraju je najljepše uživati u prirodi i napuniti baterije. Sjesti i uživati, ništa više – govori.
A ribolov?
– Apsolutno! Ima smuđa, štuke... Pastrve su stradale, pojele ih štuke. Ja sam godinama ribu hvatao golim rukama!
Rukama?
– Nikakav problem. Lijepo uđem tu kod nas u jezero, skinem majicu i potražim gdje je rupa. U rupi bi se skrivale pastrve i fino ruku do ramena gurnem u rupu i izvadim pastrvu. Samo tako?
– Da. Istina, ne bih baš svaki put izvadio pastrvu, neki put bi u rupi bila i bjelouška, vidiš da je nekako preduga i pretanka i hvataš dalje. Nekad bih tako uhvatio i deset komada, i doma na ručak.
A danas za objed?
– Ove kobasice, sad ćemo ih začas ispeći...
